Sivo, sumorno nebo

Sivo, sumorno nebo

Sivo, sumorno nebo… Sa starih ograda davno

Uveli ladolež već je sumorno spustio vreže,

A dole, skrhane vetrom, po zemlji grančice leže;

Sve mračna obori jesen, i sve je pusto i tavno,

Bez života je sve.

Izgleda kao da samrt umornu prirodu steže,

I ona tiho mre…

A po kaljavom drumu, pogružen u smernoj tugi,

Ubogi sprovod se kreće. Mršavo, maleno kljuse

Lagano taljige vuče, a vrat je pružilo dugi —

I kiša dosadno sipi, i sprovod prolazi tako,

Pobožno i polako.