Pod jelama što se suše

Pod jelama što se suše

Mirno k'o u hramu, svečano bez kreta,

Šumica od jela u vrtu, van sveta,

U plavo na nebu svoje grane spleta,

I zatvara ćutljiv i osamljen kut.

Isušeno bodlje tu mek ćilim stere.

To sam mesto uvek voleo bez mere,

I poznajem dobro skoro svaki prut. —

Sred jela i mraka, s pola sna u oku,

Lež'o sam tu juče. K'o u snu duboku

Ćutale su jele; u jednakom toku

Spirala je voda, blizu, kamen, go.

Tad prođe tud šumar na neke utrine,

I reče mi nuzgred da polako gine

Ta šumica jela. Oseć'o sam to.