Uteha

Uteha

Misao se gubi, nestaje i tone

u dolini plača, gde se nada kupa,

gde stradanja žive, gde se suze rone

i gde točak patnji klopara i lupa.

I dok miso spava, klonula, u miru,

izvija se ljubav na krilima noći,

i sa sobom nosi razlupanu liru,

i kreće se, lebdi po mojoj samoći.

Kao eho sreće, bez šuma i glasa,

preko tajnih snova visinama stremi,

kao zora nebom zračno se talasa,

kao veče u noć gubi se i nemi.

I trag joj ostaje, i slika se stvara:

Nebo plavo, vedro, kao njeno oko,

pogled koji priča, teši, razgovara,

pojima i voli i gleda duboko.

Ja osećam dušu i svoju i njenu:

Obe, večne, stoje na jednom osmehu,

na jednom prostoru, u dalekom vremenu,

koje katkad stupa i šapće utehu.