Molitva bogomajci

MOLITVA BOGOMAJCI ZA RABU BOŽJU DORU REMEBOT

I

Pred tvojim slavnim, Majko, dražima,

ja pjan i besan, sasvim nedostojan,

ko trska lak, ko dete nepostojan

u mraku klonuh s crnim lažima.

I kost, i mozak bol izažima;

a teško onom ko je, nespokojan,

u jadu srećan, a u sreći zdvojan

lutao noćnim, sam, pejzažima

– I nigde nije našo obećane

ljubavi, nigde grehu oproštenja,

i nigde nije našo rosne mane,

i nigde čistog srebra Pozdravljenja

i nigde nije našo Vivijane,

i nigde krvi svetog Otkupljenja. –

II

Blažena Gospo moje sede majke,

Marijo, zvezdo belih naraštaja,

s usnice tvoje, s ruku punih Sjaja,

ja popih prve neborajske bajke.

Srce je Majke srce Bogomajke:

ja znam da mnogi ljudski greh utaja,

i znam da srodne duše srećom spaja,

izlaže astar povrh gnevne hajke.

I ti što znadeš za čim plače plot

i tugu cveta bereš očima,

znaćeš i zašto evo postah Got.

Znaćeš i zašto mene obli pot

i zašto moja tužba počima

za svetu ženu Doru Remebot.

III

O pred te noge s punim ritmom sfera

zavet u staklu položimo suze.

Pred svete noge nek se s plačem spuze

plameno srce dveju hemisfera.

Nek zemsku ljubav spase rajska vera,

Sveta Madona naše svetske Muze,

i nek uz tihi jauk kornemuze

razvije duša sokolova pera.

Ljubav je Bog, ne Dzeus ni Sabaot,

i zato nek je sanak blagoslovljen,

i neka pada drač i trnski plot;

Majka je Bog, ne Dzeus ni Sabaot,

i nek me čuje, kada vapim slomljen

za rabu Božju Doru Remebot.

IV

Svete joj oči kazuju: nevina,

a bele ruke dršću rajskom strasti.

U njenom vrtu znadoše se srasti

i oganj ruže, i nevinost krina.

Glas joj je tužan kao jek dolina

gde jaganjac je izašao pasti,

a u tom paklu što me može spasti,

do njena zlatna, plava Mesečina?

Pred njenim likom da se skromno klekne

u slavu bola i u slavu snova

kao pred neki živi jeruzalem.

I da se plače, i da se vera rekne,

i svaki uzdah Vita Nova,

a svaka suza drugi sjajni alem.

[Iz knjige Lelek sebra, S. B. Cvijanović, Beograd, 1920.]

Tinova Molitva Bogomajci jedna je od najboljih pesama vezanog stiha bivšeg srpskohrvatskog jezika, u rangu Santa Maria della Salute. Ovde je data originalna, ekavska verzija ove pesme, nasuprot uobičajenoj ijekavskoj, koja se štampa po verziji iz sabranih dela iz šezdesetih godina prošlog veka. Poslednje, i do sada najpreciznije izdanje prve Tinove knjige priredio je Leon Kojen u svojoj ediciji Arahna (Čigoja štampa), i to izdanje je rađeno prema originalnom Tinovom rukopisu, koji se čuva u Narodnoj bibliotreci Srbije.