Ispovest

Ispovest

I

Na trošnom čunu, bez krme i nade,

U meni vera gubi se i mre;

Ja više ništa ne verujem, ništa

Il’ bolje reći: ja verujem sve.

Na moru burnom ljudskoga života

Prerano sam upoznao svet:

Za mene život ništavna je senka,

Za mene život otrovan je cvet.

Trpi i živi… Prijatelju dragi,

O mnogo čemu mislio sam ja –

O blago onom, ko ne misli ništa,

Taj manje tuži, manje jada zna.

Veselo čedo Arkadije cvetne,

On ne zna šta je trnje, šta je kam;

Za kršne klance on je slušô možda.

Ali po njima nije išô sam.

Za njega svet je perivoj od ruža,

Po cveću šeće kao paun mlad,

Njegova duša jezero je mirno,

Njegov se nikad ne koleba nad.

Burne su strasti izvor mnogih zala,

Nesreći ljudskoj početak je strast;

More života one strasno mute,

Nad ljudskom dušom njihova je vlast.

…………