Djeca rata

Djeca rata

Kada mi ludački jauknemo,

djeca velikog rata,

ne čudite nam se, budući.

Jer naše su zjenice mutne

kao nebo zimnje,

mutne i prepune vriskanja.

Jer naše je srce kao kula

izrešetano prvim šrapnelima

koji su sa krvavim suncem

nagovještavali dane klanja.

I mi smo bili

na starim, žutim odrovima

u mnogim noćima rana umiranja…

Zato, o zato, kad zadrhtimo mi,

djeca velikog rata,

ne čudite se, budući!

Jer mi smo u kolijevkama

očajnički kriještali

za očevima i majkama

koje su pred nama rastrzali

kroz mnoge dane i noći crne.

I sjaktanjebajoneta

ušlo je u naše djetinje oči

tada sa strahom,

i sada kao munja

po najcvjetnijim livadama naših duša.

Mi smo za tolike noći,

ležeći na pločama pri ognjištu,

u pustome domu

lelekali sami

i tražili osmijeha i hljeba

rukama, o, samo rukama.

I kad su zeleni bataljoni

nomadski razarali naše krovove

mi smo mislili da duhovi hoće

da unište naše domove

i ostali smo bez svijesti…

Zato, o zato, ne čudite nam se, budući,

što smo mi pokoljenje rano uozbiljeno

i što naši pogledi čudno blude daljinama –

što pokatkad zavrištimo ludački

u podne

ili na međama ponoći,

jer mi smo djeca velikog rata,

ne čudite nam se, ne čudite nam se, budući!