Crnci i Crnogorci

CRNCI I CRNOGORCI

1.

U plamsaj jutarnjeg sunca

koje se toplo izdigne

nad američkim rudokopima,

prođu praznim, širokim ulicama,

između olistalih drvoreda,

ko sjenke suvi, koščati,

sa budacima na ramenu

i vrućim hljebom u torbi

Crnci i Crnogorci.

Pred njima rudnik, golem i žut,

i san o kolijevci na drugom kontinentu,

san o ambaru praznom

u kome se ko zmija

gladna godina savija.

I na grlima podzemnih jama

rano istočno sunce njima je zalaz.

I na cio dan

tutnje njihovi budaci,

tutnje i kunu

ispod svijeta.

2.

O, oče moj, rudaru sinji,

primi na dar ovaj komad srca,

ovaj moj pozdrav tebi,

veliki čovječe znoja i truda.

Svega te dva puta u životu vidjeh

još kao dijete, doma, na Balkanu.

Tvoje blijede, mršave ruke

dale su mi samo nekoliko stisaka –

tvoje blijede, mršave ruke.

Tvoje mirne, dobre oči

samo su se na mene jednom nasmijale –

o, tvoje mirne, dobre oči!

Tvoj život, mlad i bujan kao proljetnje drvo,

povi se i usahnu tamo.

Plug, pred pojatom, osta čekajući na tebe –

ispucao je, isušio se, pognuo,

baština zaledinila, zakoravila,

a vo Plavonja sa Strbine muklo

rikne katkad alugom gustom.

O, primi na dar ovaj komad srca,

ovaj moj pozdrav tebi

veliki čovječe znoja i truda!

3.

Kad proljeće zamiriše nad gradovima

i zelena krv njegova nabuja u stabla,

izviju se široke palme oko vila

i prvi bagremovi na život zarađuju –

Crnci i Crnogorci,

duboko u zemlji,

zakopani kao kamenje,

kao korijenje –

mišicama,

nekada nabreklim od zdravlja ko kotline rala,

što sjekirama

poobaraše rodne gajeve,

tuku,

tuku

i vlastitim rukama svoje rake kopaju –

ah, rake svojih dana,

mišicama, istrošenim, usahlim.

Poneki jekne bolno pod tim tuđim brdima

i umire tu, kao skot, izmučen.

Sklapa oči pune domaćih prizora,

svoje čeljadi,

svoga katuništa

i svojih tvrdih njiva.

Crkavaju tu

pod padom kakvog brijega,

Crnci i Crnogorci

u zlatnim grobovima!

4.

Večernja rumen.

Ulice cvjetaju koracima i smijehom.

Smrkava se

tiho

gore, na zemlji, punoj balova, mjesečine i

ljubavnika.

I na cijelu noć

sve dalje i dalje,

očajno tutnje njihovi budaci,

tutnje i kunu

ispod svijeta.

A kad na grlima podzemnih jama

žuta svjetlost karbituše utrne –

Crnce i Crnogorce

zemlja vraća –

i jedne crne i druge crne