Requiem

I

Moja je krv moj put do tebe

preludijum

To je zemlja avaj ponekad često

ponekad isuviše, baština vetrova

i onih što imaju manje nego ništa

velika urna sa pepelom jedne

i zajedničke smrti koja se ponavlja

ali ne pregoreva sa vremenom nikad

zemlja na koju ćete pasti čelom

vi i ja i moje čelo moj obračun

sa mnom taj nokat neba i pejzaž zadnje

svetlosti, to su predeli preslikani

sa očiju mrtvaca čije reči

zalud smo hteli da nikad ne odu sa zemlje

sve smo zaboravili osim svoje

vlastite smrti koju živimo

molitva

treba se moliti smrti za svoj život

a tišina će sačuvati skamenjene lobanje

za kišu lica i neba za vrata

od peska i crne će ruže procvetati

duž puteva otvorenih za sve vetrove

kojim odlaze nerođeni po svoju smrt

II

Gledali smo kako umiru stojeći

oni koje volimo sada vidimo

mrak koji ne vide slepi sklopite

oči da vidite one koji su

dali večnoj noći dan svojih očiju

oni drže zemlju na leđima i nepokretne

nikada iz stići nećemo o nikada

nikada se neće izjednačiti vreme

naše smrti i njihove večito

bićemo razdvojeni i mrtvi

post scriptum

Crvene ptice piće nam s usana

videti ih nećemo

vrištaće trave u oblacima kržljavim

čuti nećemo

III

Krv otkucava korake i smrt

i jedne večeri posle života

krv prestane da bude ptica postane

zmija u travi pa svu noć deca plaču

mrtvi su na levoj strani uzalud

upaljene vatre čekaju njihov povratak

njihova noć sa našim danom meša se

ne zaboravite da to deci kažete

uspavanka

To više dan nije niti noć snom treba

dočekati razbojnike ptice su nebo

na jug odnele spavaj oni neće

doći njihovi koraci su teški

spavaj ljubav ide gradom na štakama

spavaj al im glas ne sanjaj

IV

Noć je puna mračnih anđela

ukleta lađa

nosi teret izgubljenog vremena

i naše mrtve prijatelje

u šumu bez ptica

trebalo je preći more

vreme i prostor koji su se pomešali

sada su za jednu smrt daleko od svake

obale

svetlost i senka

igraju na vodi

igru života i smrti

daleko protiče reka

večita i uzaludna

ptice lete za vetrom

i žene plaču na obali

čovek pada na svoju senku

oni su bez senke sišli u dubinu

i bez imena

za istoriju

od slepog lica brodoloma u njihovim

poslednjim očima stvorena je istorija

pouka za ostale

ljudi su mrtvi a ne smrtni sunce će

proći i kroz naše oči neizmenjeno

V

Uzidali vas u zid nevidljivi

i svi ste bili spremni da umrete

jedni u drugima i bilo je tako

zdravo čudna reko spasa

tražili vas zalud u mračnome spletu

onesvešćenih čula na granici

vas i iznenađenja nisu vas našli

zbogom grade gde se prekida moje sećanje

sada ste mrtvi i vaše je telo

neopipljivo sećanje i topla

pregršt zemlje pregršt Srbije i nas

refren:

Usta su bila ispunjena peskom i svi su

ćutali

zbogom grade gde se prekida moje sećanje

zdravo čudna reko spasa

VI

Zvezdo crvena rano oblaka

maramico krvi u noći zaključanoj

crnim ključevima gde su mrtvaci

sahranjeni jedni drugima pod čelom

smrti pomnožena sa hiljadu grobova

joj na kordunu oblaci su uzeli

cvet vatre iz njihovih ruku koje su

poslednjim pokretom podelile predeo

na dve tišine gde plaču ptice od pepela

post scriptum

U zemlji gde se poštuju suncokreti

pali su licem prema istoku

čini mi se da sam i ja pao s njima

različit od onoga što ću reći

VII

Zelengoro hoću da izgovorim tvoje ime

zelengoro začeta u trbuhu vetra

zelena goro neba i zvezdo moje krvi

strane sveta su se otimale za njihovu

smrt koja je bila početak

a ne kraj putevi su ih tražili

po celom svetu nema ih

profil njihovog odsustva čuva

noć zelengore njihove su smrti

najdivnija sazvežđa na jugu neba

zemlja miriše na mrtve zelengoro

čujem te ušima svoga srca i njih

tu niko nije umro ko je umro

zvezdo moje krvi i njihove zelengore

VIII

Za one koji su iskoristili smelo

mogućnost umiranja za one koji

su prekoračili preko svoga leša za

njihovu

smrt tako potrebnu protiv smrti

za one koji su sada jedno

jer svet je podeljen ljudskom možom

na dva dela a dva i dva su

jedan kad padne poslednja noć

za one koji su se utopili

u vodama večitog sna kao što umre

sunce udunu dalekih pejzaža

zakopano za one čije su reči

nikle iz zemlje ko lek i buna

neka pognu glave daleki suncokreti.

V

You were plastered into stone, invisible ones,

You all were ready to die

one within another and so it was,

hail you weird river of salvation

you were searched for in the dark lump

of fainted senses, in the limiting frontiers

you and surprises were not discovered.

Fare thee well my town, where my memory ceases

You are now all dead and your body

is an untouchable record and warm

handful of Serbia's earth and our

rephren:

Their mouths were filled with sand and they were

mute

Fare thee well my town, where my memory ceases

Hail you weird river of salvation

(translation: Dragomir Kovacevic) 

VIII

For those who have taken advantage boldly

of the possiblity to die for those who

have stepped over their own corpses for their

death so necessary against death

for those who are now one

because the world is divided by human skin

into two parts and two and two equals

one when the last night falls

for those who have drowned

in the waters of eternal sleep as the sun

dies at the bottom of a distant landscape

buried for those whose words

have sprouted from the earth like medicine and revolt

let the distant sunflowers bow their heads