Na ulici

Kad mahnem rukom, nehotice,

                 nove zvezde sinu

Tad sjajan, tužan, ceo grad

                  liči na moje lice.

 

A da me vide svi u nebo idu,

    po ulici zvezda i srebra.

        Ja stojim raspet sam na zidu,

            a Mesec mi blago probada rebra.

Na ulici

Kad svetiljke sinu

    i ulice pođu u visinu,

        u tami stojim ja.

            Na svemu što prođe

                moj osmeh zasija.

 

Nestanu boli, okovi i laž,

    od mog pogleda zavisi sva draž,

        svega što prođe.

            Žene prolaze i oblik gube,

                smeše se, pa mi priđu da me ljube,

                    a ja im novi oblik dam.

 

I dok tiho zamagli noć,

    ulice pune seni,

        ja imam neba bezgraničnu moć,

            svi bolovi sveta skupe se u meni.

 

Kao cvetići beli sa meseca

    rađaju se po ulici deca.

        Od osmeha mog umire dan,

            a svakoga koga pogledam,

                stiže moja sudba, sreća i san.