Pitao sam sajdžiju

PITAO SAM SAJDžIJU

I

Ukipio se na nosećem zidu,

Sve vreme gleda u mene,

I meri mi.

Uporan je i pokušava da bude tačan,

Iako, već sto je nabio,

Broji sve sekunde,

Koje mi sleduju.

Zauzima počasno mesto na zidu,

Samo zato što je bio očev.

Ima ga i na istorijskim slikama

Nikole i Miodraga,

Privezali ga kaiščićem,

Da ne sklizne negde,

Da se ne izgubi.

Sad je samo moj

I broji moje sekunde,

A tuđe,

Samo krišom.

II

U mojoj glavi paklena mašina,

Podmetnuli mi je Švabe

Kad su ono Miodraga

U Nadičinom selu raskomadali.

Istoga dana njegov brat

Mirko sa našeg gumna nestao je.

Strina Zorka upokojila se odavno,

Grob do nje još čeka Mirka,

Kao što ga je ona za života čekala,

Do kraja,

Do kraja sveta.

Takće i nagoveštava

Eksploziju paklene glave.

A kada će,

To pitanje nije za mene.

III

O ljudi!

Gadne li mašine!,

Otpala mu kazaljka,

A on, takće li takće.

Kao meri nešto,

A vrti se u krug,

Kao neka budala.

Bolje bi mu bilo da ćuti,

Kad već meri nešto,

Što ne postoji.

IV

I kada je bio mlad

Zbog njega sam kasnio u školu,

Naravno, to mi niko nije verovao.

Jednostavno,

Uspava se

Ili zadrema.

Ili žuri,

I sve trčiš,

A nikad da stigneš.

Kako god okreneš,

Mene je taj sat nervirao.

Baba nije marila za njega.

Govorila je,

Moje je prošlo.

Bila je gluva,

Kao deda.

Nije čula ni kada je pored nje

Prošao onoliki život.

V

Ima aritmiju,

Ne zna se kada je oboleo.

Pojelo ga vreme,

Preskače,

I sitno i krupno vreme,

Svejedno mu je,

Ne bira,

Ni vreme kada da preskoči,

Ni koje vreme.

Crv mu pojeo kutiju,

Eto, šta čini vreme.

Ne zna čovek,

Nikada nije siguran,

Koje će vreme iz njega ispasti,

A visi na zidu,

Samo zato što me podseća na vreme.

VI

Rat smo počeli onoga dana

Kada sam pošao u školu.

Kako se popeo na natkasnu,

Nisam smeo ni da pomislim, ni da pitam.

Zvrčao je besomučno,

Resko,

Bezdušno.

Nekoliko puta me doveo na ivicu.

Morao sam,

Sada se kajem,

Ali morao sam da ga zveknem,

Da bih ga ućutkao.

Posledice se vide na njemu,

A ja ih osećam.

Boli me vreme.

Više levi kuk,

Obe noge,

Hladne su kao led i usred leta,

Ispod kolena, ne osećam ništa,

Pre nije bilo tako,

A on se sćućurio pored televizora,

Kao da će ga ta starudija zagrejati.

Kad se samo setim,

Dođe mi tako da ga ponovo zveknem.

Tu nešto nije u redu sa mnom,

Umesto toga,

Nasmejem se glasno,

Tako glasno, da ukućani utrče svi,

Zaglave se na vratima,

Neki su vidno uzbuđeni,

Razrogačenih očiju gledaju u mene

I sa žaljenjem konstatuju,

Nije mu ništa.

Posle se smejemo svi zajedno,

Kao da smo ludi,

A jesmo.

A on jadan, samo kucka.

Zvuk njegovog zvona sustiže me,

Na nizbrdici.

VII

Kao svaki, makar osrednji, pesnik,

Ustajem noću,

Nisu godine u pitanju, nije taj razlog,

Krivo ste pomislili.

Jednostavno, bavim se svojim poslom,

Hvatam apsurde, to je i njihovo i moje vreme.

Kada po ovoj nesnosnoj vrućini otkuca ponoć,

Za gušu počne da me hvata teskoba,

Sav se napregnem, izdužim šiju, naćulim uši,

Osluškujem puls vremena.

Sa čela skupljam graške znoja,

Sve čekam da se od njih stvori reka,

Pesma da poteče,

Al' umesto toga,

Ne čekajući crkveno zvono, ni moj sat,

Sova oglasi neko drugo vreme.

VIII

Sat je tvrdoglava naprava,

Ne popušta nikome.

Ako čekaš nekoga da dođe,

Sat neće skratiti vreme,

Čak i ako ga slomiš

Ili mu neko drugo zlo smisliš.

Ako je neko bolestan,

Njega nije briga,

Ni da trepne,

Kamoli da skrati vreme.

A tek kad je o produžavanju reč,

Tek tada ništa.

Smrt će doći tačno u sekundu,

Ne moraš da navijaš sat,

Niti da usaglašavaš vreme.

Sve će biti na vreme.

Pa šta će ti onda sat.

IX

Čeka se jutro, sa nestrpljenjem,

Sporo se primiče, šunja se kroz noć

I kroz maglu u glavi

Kao da je jedino i ne daj Bože poslednje!

A kud se dedoše onolika jutra,

Niko da ozbiljno potegne to pitanje.

Moram smisliti kako da se ratosiljam nekih

godina.

(Mnogo mi je!

Natovarilo se,

Samo par njih da otkačim,

Onih najgorih.)

Na ovu genijalnu ideju

Došao sam jutros,

I sam se sebi smejem.

Najteže su mi ove poslednje.

Da vratim sat unazad!

On to neće sam uraditi,

Ni za živu glavu.

Čovek mora sve da radi na silu.

Morao bih da vrtim kazaljke

Ceo božji dan,

I to obe,

A opasnija je ona mala.

Niko ne obraća pažnju na nju,

Sporo ide, skoro nečujno, kao crna maca

I kad se okreneš za petama ti je.

A vreme te zaskočilo i jaše,

Jaše te kao ragu

A svi od tebe traže

Da se osećaš kao Pegaz.

X

Otpijem gutljaj,

Stresem se,

Prva od jutros.

Gospode!

Dozvoli mi da ovo razmišljanje odložim

Za sledeće jutro:

Moram da idem, za babu i za mene da kupim

hleb, mleko i novine.

Za drugo šta ‒ nema se,

Drugo šta, i ne treba mi,

Dosta mi je naš život.

Smrt podaj đavolu

On ume sa njom.

XI

Sajdžiju sam pitao,

Verovali ili ne, više od milion puta,

I nisam dobio nikakav odgovor,

Pa pitam sada Gospoda:

Kako sat tačno zna,

Kada čoveku treba uzeti meru?

Ilustracija: Zid, Snezana Stanojevic, 2018

ПИТАО САМ САЈЏИЈУ

 

I

Укипио се на носећем зиду,

Све време гледа у мене,            

И мери ми.

Упоран је и покушава да буде тачан,

Иако, већ сто је набио,

Броји све секунде,

Које ми следују.

Заузима почасно место на зиду,

Само зато што је био очев.

Има га и на историјским сликама

Николе и Миодрага,

Привезали га каишчићем,

Да не склизне негде,

Да се не изгуби.

Сад је само мој

И броји моје секунде,

А туђе,

Само кришом.

 

II

У мојој глави паклена машина,

Подметнули ми је Швабе

Кад су оно Миодрага

У Надичином селу раскомадали.  

Истога дана његов брат

Мирко са нашег гумна нестао је.

Стрина Зорка упокојила се одавно,

Гроб до ње још чека Мирка,

Као што га је она за живота чекала,

До краја,

До краја света.

Такће и наговештава

Експлозију паклене главе.

А када ће,

То питање није за мене.

 

III

О људи!

Гадне ли машине!,

Отпала му казаљка,

А он, такће ли такће.

Као мери нешто,

А врти се у круг,

Као нека будала.

Боље би му било да ћути,

Кад већ мери нешто,

Што не постоји.

 

IV

И када је био млад

Због њега сам каснио у школу,

Наравно, то ми нико није веровао.

Једноставно,

Успава се

Или задрема.

Или жури,

И све трчиш,

А никад да стигнеш.

 

Како год окренеш,

Мене је тај сат нервирао.

 

Баба није марила за њега.

Говорила је,

Моје је прошло.

Била је глува,

Као деда.

Није чула ни када је поред ње

Прошао онолики живот.

 

V

Има аритмију,

Не зна се када је оболео.

Појело га време,

Прескаче,

И ситно и крупно време,

Свеједно му је,

Не бира,

Ни време када да прескочи,

Ни које време.

Црв му појео кутију,

Ето, шта чини време.

Не зна човек,

Никада није сигуран,

Које ће време из њега испасти,

А виси на зиду,

Само зато што ме подсећа на време.

 

VI

Рат смо почели онога дана

Када сам пошао у школу.

Како се попео на наткасну,

Нисам смео ни да помислим, ни да питам.

Зврчао је бесомучно,

Реско,

Бездушно.

Неколико пута ме довео на ивицу.

Морао сам,

Сада се кајем,

Али морао сам да га звекнем,

Да бих га ућуткао.

Последице се виде на њему,

А ја их осећам.

Боли ме време.

Више леви кук,

Обе ноге,

Хладне су као лед и усред лета,

Испод колена, не осећам ништа,

Пре није било тако,

А он се сћућурио поред телевизора,

Као да ће га та старудија загрејати.

Кад се само сетим,

Дође ми тако да га поново звекнем.

Ту нешто није у реду са мном,

Уместо тога,

Насмејем се гласно,

Тако гласно, да укућани утрче сви,

Заглаве се на вратима,

Неки су видно узбуђени,

Разрогачених очију гледају у мене

И са жаљењем констатују,

Није му ништа.

После се смејемо сви заједно,

Као да смо луди,

А јесмо.

А он јадан, само куцка.

Звук његовог звона сустиже ме,

На низбрдици.

 

VII

Као сваки, макар осредњи, песник,

Устајем ноћу,

Нису године у питању, није тај разлог,

Криво сте помислили.

Једноставно, бавим се својим послом,

Хватам апсурде, то је и њихово и моје време.

Када по овој несносној врућини откуца поноћ,

За гушу почне да ме хвата тескоба,

Сав се напрегнем, издужим шију, наћулим уши,

Ослушкујем пулс времена.

Са чела скупљам грашке зноја,

Све чекам да се од њих створи река,

Песма да потече,

Ал' уместо тога,

Не чекајући црквено звоно, ни мој сат,

Сова огласи неко друго време.

 

VIII

Сат је тврдоглава направа,

Не попушта никоме.

Ако чекаш некога да дође,

Сат неће скратити време,

Чак и ако га сломиш

Или му неко друго зло смислиш.

Ако је неко болестан,

Њега није брига,

Ни да трепне,

Камоли да скрати време.

А тек кад је о продужавању реч,

Тек тада ништа.

 

Смрт ће доћи тачно у секунду,

Не мораш да навијаш сат,

Нити да усаглашаваш време.

Све ће бити на време.

Па шта ће ти онда сат.

 

IX

Чека се јутро, са нестрпљењем,     

Споро се примиче, шуња се кроз  ноћ

И кроз маглу у глави

Као да је једино и не дај Боже последње!

А куд се дедоше онолика јутра,

Нико да озбиљно потегне то питање.

Морам смислити како да се ратосиљам неких

                                                               година.

(Много ми је!

Натоварило се,

Само пар њих да откачим,

Оних најгорих.)

На ову генијалну идеју

Дошао сам јутрос,

И сам се себи смејем.

Најтеже су ми ове последње.

Да вратим сат уназад!

Он то неће сам урадити,

Ни за живу главу.

Човек мора све да ради на силу.

Морао бих да вртим казаљке

Цео божји дан,

И то обе,

А опаснија је она мала.

Нико не обраћа пажњу на њу,

Споро иде, скоро нечујно, као црна маца

И кад се окренеш  за петама ти је.

А време те заскочило и јаше,

Јаше те као рагу

А сви од тебе траже

Да се осећаш као Пегаз.

 

X

Отпијем гутљај,

Стресем се,

Прва од јутрос.

Господе!

Дозволи ми да ово размишљање одложим

За следеће јутро:

Морам да идем, за бабу и за мене да купим

хлеб, млеко и новине.

За друго шта ‒ нема се,

Друго шта, и не треба ми,

Доста ми је наш  живот.

Смрт подај ђаволу

Он уме са њом.

 

XI

Сајџију сам питао,

Веровали или не, више од милион пута,

И нисам добио никакав одговор,

Па питам сада Господа:

Како сат тачно зна,

Када човеку треба узети меру?

I ASKED THE WATCHMAKER

I

It roosts on the supporting wall,

Looking at me all the time,

And measuring it to me.

It is steadfast and tries to be accurate,

Even if it has stuffed a hundred years already.

It counts all the seconds.

Due to me

It takes the honorary place on the wall,

Only because it has been the father's.

It can be found on the historical pictures, as well,

of Nikola and Miodrag,

They bound it with a little strap,

To keep it from slipping off somewhere,

Not to get lost.

Now it is only mine

And counts only my seconds,

And these belonging to others,

Only furtively.

II

In my head, an infernal machine,

The Jerries planted it to me

When they tore Miodrag to pieces.

In the Nadica's village.

On the same day, his brother

Mirko disappeared from our threshing floor.

Aunt Zorka found her peace long time ago,

The grave alongside her still waits for Mirko,

Like she waited for him,

Till the end.

Till the end of world.

It clicks and forebodes

The explosion of the infernal head.

And when it 'll be,

That question is not for me.

III

Oh, people!

What a nasty machine!

It's needle fell off,

And it is still ticking and ticking.

It's feigning to measure something,

And it is running in a circle,

Like a fool.

It would do better to shut up,

When it is measuring something,

That does not exist.

IV

And when it was young

Because of it, I was late to school,

Of course, no one believed me.

Simply,

It oversleeps

Or dozes off,

Or it is fast,

And you keep running,

And never arriving.

Whichever way you turn it,

This clock went on my nerves.

Grandma did not care about it.

She spoke,

Mine is over.

She was deaf,

Like the grandpa.

She did not hear even when

That much of her life went past.

V

It has got an arrhythmia,

It is not known when did it get it.

The time has eaten it,

It skips

The smallish and large times,

It is all the same to it,

It doesn't choose,

the time to skip, either.

Or which time.

The worm has eaten it's box,

There, what the time does.

You don't know,

You can never be sure,

Which time 'll fall out of it,

And it hangs on the wall,

Only because it reminds me about the time.

VI

We started the war on the day

I went to school.

How did it climb the nightstand,

I didn't dare neither think nor ask.

It ringed crazedly,

Sharply,

Heartlessly,

Several times it brought me to the edge.

I had to,

I repent it now,

But I had to smack it,

To make it shut up.

The consequences are visible on it,

And I feel them.

The weather hurts me.

Left hip mostly,

Both legs,

They are as cold as ice even in midsummer,

Below the knees, I feel nothing,

It wasn't like that before,

And it cuddled itself next to the TV set,

As if that old junk 'll keep it warm.

When I only remember

I wish to smack it again.

Something is not in order with me here,

Instead of that,

I laugh loudly,

so loud that that all the household runs in,

They jam in the door,

Some visibly excited,

Wide eyed, they look at me,

And conclude with regret,

He is okay.

Afterwards, we laugh all of us together,

As if we were mad,

And we are.

And it, the poor thing, keeps ticking.

The sound of it's bell is catching up with me,

Downhill.

VII

As every, even a mediocre poet,

I get up at night,

It is not because of the years, not for that reason,

You got the wrong idea,

Simply, I do my job,

I catch absurdities, that is their and my time.

When in this unbearable heat the midnight strikes,

An unease begins to grab at my throat,

I strain all of myself, I stretch my neck, I lift my ears,

Listening to the pulse of time.

I collect the beads of sweat from my forehead,

All in waiting that they form a river,

That a Poem starts to flow,

But, instead of that,

Without waiting neither for the church bell, nor for my clock,

The owl announces some other time.

VIII

A clock is an obstinate device,

It does not remit to anyone.

If you wait for someone to come,

The clock is not going to shorten the time,

Even if you break it

Or if you devise some other harm to it.

If someone is sick,

It does not care,

Does not even blink,

Not to speak of shortening the time.

And then if we talk about prolonging,

just then, nothing.

The death shall come punctually to a second,

You don't have to wind up the clock,

Or harmonize the time.

Everything shall be on time.

What do you need a clock for, then.

IX

The morning is being waited for, with impatience,

It comes slowly nearer, sneaking through the night

And through the fog in the head

As if it were the only and, God forbid, the last one.

And where do all these mornings hide,

No one to raise this issue seriously.

I must come up with how to get rid of some

                                                             years.

(It is too much for me!

I got burdened,

If i could detach only a pair of them,

The worst ones.)

To this genial idea

I came this morning,

And I laugh at myself.

The most difficult for me are these last ones.

Let me turn the clock backwards!

It is not going to do this by itself,

Not if it's life were at stake.

You have to do it all by force.

I would have to turn the needles

the whole God blessed day,

And both of them, at that,

And the small one is more dangerous,

No one pays any attention to it,

It goes slowly, like a black pussycat,

And when you turn your back, it is at your heels.

And the time bestrode you and rides,

Like it would ride a crowbait

And everyone demands from you

That you feel like Pegasus.

X

I sip a swig,

Shudder,

The first one this morning.

Lord!

Allow me to postpone this consideration

Till next morning:

I have to go, to buy my old lady and me

The bread, milk and and the newspaper.

For something else - no means.

I don't need something else, either.

Our life is enough for me.

Give the death to the devil

He has his ways with it.

XI

I asked the watchmaker

Believe it or not, more than a million times,

And I never got any answer.

So I am asking the Lord now,

How does a clock know exactly.

When a human is to be taken the measure of?

Translated by Slobodan Cekic

Za Meju <3

Ilustration: A Wall, Snezana Stanojevic, 2018