Čežnja

Čežnja

Nebesa prazna… N’jemo veče slazi,

Negdje u aleji zadnji zračak blista.

Mramorna Venera sama je na stazi,

Gola i stidna bez smokvova lista.

Veče će joj da okupa t’jelo

U mirisu ruže i u čistoj rosi;

Mjesečina zlatom da pozlati čelo,

I ponoćno inje da prospe po kosi.

I ona čeka… i pogled pun žudi

Vapije nebo, i strada i moli.

I dok stidan pogled u nebesa bludi,

Čežnjom dršću prsa i udovi goli.

Tako noć prolazi, tiho, jednoliko,

Mjesečina sv’jetli, noćni vjetrić veje.

Spi nebo i zemlja – i ne znade niko

Za tu strašnu ljubav sred mrtve aleje.