Kolajna

I

Stupaj sa svojim mrakom

kroz propast horizonta;

sa tajnom i oblakom

od fronta, pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom

kroz ponoć cijele zemlje;

pjevaj sa svojom dušom

gdje god se spava i drijemlje

*

Dosta je laži! Što mi treba

to nije mnogo, dobri Bože,

i toliko se dati može;

tek ljubav žene, vidik neba

I ništa drugo. Ništa veće.

Da je u tebe dobre volje,

meni bi bilo čisto bolje

i — čisto ravan put do sreće.

II

Uhapšen u svojoj magli,

zakopčan u svojem mraku,

svako svojoj zvijezdi nagli,

svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine

djetinjastih blagostanja,

sretne mrene i dubine

nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,

i na munju koja prijeti,

naša blaga Nada vrišti;

biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha

među nama jednog sveca,

treba i bez bijela ruha

biti djeca, biti djeca.

III

Puca, u ognju, naša glava,

a oči tonu snu i stravi;

jer nama treba iskustava,

i ne marimo biti zdravi.

Pogledi moru i pučini

trnu od strave i užasa;

a što nas žeže u dubini,

vi ste, o polja zlatoklasa;

vi ste, o mili đulistani,

i čisto sunce rujna žara,

i svi tapeti izbrisani

kuda korača Slatka Sara.

No više svega, naše more,

i naše gore i planine,

i ružičaste vedre zore

bez mutna dažda i vjetrine.

IV

Miris ljepote strtrji u toj kosi,

njene su usne pune, slatke varke,

njene su ruke drhtave i žarke,

ponor i plamen usred oka nosi.

-Ko hladna mana misao me rosi

na njezin pokret, a ko igra barke

sjećanje na te pune zjene jarke

kojima struje iskre i zanosi. —

- Mrzim te oči mračne i duboke,

kunem te noge pred kojima padam,

i altar tijela gdje u prahu ležim;

božanska ženo, unuko visoke

pramajke Eve, pred tobom sam Adam,

i jer te volim, ja od tebe bježim. —

V

Ove su riječi crne od dubine,

ove su pjesme zrele i bez buke.

- One su, tako, šiknule iz tmine,

i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik

i katkad su mi drage moje rane.

Jer svaki jecaj postati će zlatnik,

a moje suze dati će đerdane.

No one samo imati će cijenu,

ako ih jednom, u perli i zlatu,

kolajnu vidim slavno obješenu,

ljubljeno dijete, baš o tvome vratu

VI

Je l' ikad čovjek omamljen vinom

il kadom ruže crvene i strasne,

i bol, i razum umio da zgasne

ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom?

Tvoja se ljubav čini violinom

sa četri žice, bezdnom pjesme jasne;

misli ti plave, nevine i krasne,

miomirisnim i čednim čeminom.

Od tvoje duše nebo počima,

a zvijezdu duha i veselje sjaja

ko simbol nosiš u tim očima.

Sa iskrom sunca i bokorom raja

ti čarno vladaš našim noćima

bez dara usne ili zagrljaja.

VII

Kad vidim njenu bijelu sliku

usred okvira svog prozora,

grudi mi trešte na muziku

beskrajnu, golu našeg mora.

I ja je vrebam kako čita

il neko tanko ruho veze

— a moja želja sva mahnita

ko drhtav listak gorske breze.

Groznica ište: Ti si ona

za koju mene rodi majka?

Molitvi mojoj cilj, ikona,

a mojoj mašti san i bajka?

Da svojim duhom tebi mogu,

a svojom usnom tvojoj rađi,

oprostio bih život bogu

i bio mlađi, ljepši, slađi.

VIII

Iz tvoga doma zijaju ovamo

ledena stakla sa nepovjerenjem,

a moje oči okrenute tamo

pilje sa željom, stravom, nestrpljenjem.

Sad poznam čamu neke stare kiše

i ravnodušni očaj šturih kuća;

no ova glava plamsa jošte više

i huđe praska ova krvca vruća.

Kakav su bezdan ova dva tri metra

do tvoga lica što je nježnom svilom!

Vaj, teče kobni razmak jednog vjetra

međ mojim ognjem i tvojim profilom.

Da mi je mudro ostati na miru

bez želje tvojih cjelova i noći!

ne bih se bojo propasti u viru,

po kojem treba, ko po glavnji, proći!

IX

Božanska ženo, gospo nepoznata,

dokle, i kamo, mene misliš vući?

Hora je došla te ja moram tući

zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.

Od tvojih čari i od bljeska zlata,

od dvora strepim kuda imam ući,

a krto srce moralo bi pući

bez tvog osmješka, besmrtna beata.

Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,

snatrim o zmaju ispred tvoga praga

i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.

I preklinjem te: Nepoznata, reci,

kakva te tuga iz daljine draga,

i još mi reci, gdje si, što si, ko si? -

X

Znaš da mi čežnja u čekanju sniva

da kroz jaz strave crni šaptač šapne;

ti pojmiš gordost kada volja zapne

i razum gdje se prepast svijeta sliva.

Ponos je zora moći, divna Diva,

on što plač priječi da u suzu kapne;

nek carsku dušu rulja na krst sapne,

odati neće tajne koje skriva.

Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote,

pa da nam borba svaku raskoš ote,

ni nisko rugo niti laska pasja

okaljat neće tvoje suho zlato,

ni ukrasti nam, blago bogodato,

suton što osmijeh lica tvog obasja.

XI

Blaženo jutro koje padaš

u svijetlom slapu u tu sobu,

već nema rane da mi zadaš,

počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš

pepelom iskru zapretanu

— jer evo, trome grudi širiš

čeznućem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti

kad o tvom zaru vidim knjige

na polici — i cijeli tmasti

vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali

u ovoj uzi bez raspeća,

na dragoj usni osmijeh mali,

u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš

sa snopom svjetla u tu sobu,

već nema smrti da mi zadaš,

no vrati ljubav ovom Jobu.

XII

Pod gluvim batom noćna dažda

sa beskonačnim odjecima

u mome srcu vlada zima

i njena ljut i njena vražda.

Na cesti žarke nade kisnu

dok se ja grčim u krevetu;

i svi bi snovi da mi vrisnu

Svetomu Sutra, momu Ljetu;

a usred sijera, štura pakla,

gle — moje srce od kristala

zvuči ko tanka zvonka stakla

na koje kiša zakucala;

pa ako kiša prozor trese,

skoro će, strepim, zrno tuče,

da u komade porazne se

staklo i srce što zla muče.

XIII

Jer ti si došla s druge strane svijeta

preko strahota sinjeg akeana;

dva naša srca, dva sljubljena cvijeta,

grle se preko glave Levjatana.

Kroz onaj ritam, ljubav vaseljene,

i muziku što vlada plave sfere,

kroz našu dušu, i tebe i mene,

grle se bijesno do dvije hemisfere.

Sa sjajem krina i sa rozmarinom

da četvrt sata ti si došla kašnje,

odar bi našla. Svojom sad bjelinom

vrati mi moje srce Nekadašnje.

XIV

U ovoj gužvi, ovoj stisci

bez oca i bez učitelja

bio sam sam, a moji vrisci,

svi, nose pečat mojih želja.

I svakim slikom, svakim zvukom

dio sam svoje duše dao,

i strijeljao sam lakim lukom,

i gađao sam gdje sam znao.

Izgarah dati nešto Novo,

a bog moj bio moj je Bedem;

i duh je kriv, i svijetlo Slovo,

ako tek drač i korov jedem.

Najgore tek je u toj stvari

što evo vidim, monotono:

umro Duh je — onaj Stari

— i ja sam danas mrtvo Zvono

XV

U svili skuta šuštavoj Superna

pronosi zvijezdu brojnih lažnih sreća;

na čista jutra njen nas pogled sjeća,

a milost sipa mala ruka smjerna.

Tananih kosa žutost neizmjerna

ko zrelo žito struji preko pleća.

Zadah je sjete melem zadnjih svijeća,

a riječ i pokret svima pričest vjerna.

— Sa sjajna trona među bogovima

u moje misli kad je sišla Donna,

bila je kano zvučan pozdrav zvona

vlažnim pod zemljom tamničarskim tlima.

I slutnjom srca otkrila mi ona

sutone svijeta i podneve rima.

XVI

Kakva čudna svjetla iskre se i gasnu

u vinskome dimu mutnim vidokrugom?

Možda staklo duha u aleju jasnu

i ljepotu ostvarenu našom tugom?

Na tom brijegu suza biva čistim zvukom.

Naše vedre duše nemaju imena,

a po živcu tajna dira lakim lukom

neka tuđa slutnja, neka silna žena.

— Ne govorite mi više moju povijest,

i sve drevne ljude, i sve stare stvari.

Jer će moja vila samca cilju dovest,

a on neće više biti Onaj Stari.

O tišino zvona, ljubavi parfena,

poniznosti, samoćo, čistoćo,

dušo, krotka dušo, ženo uzvišena,

ja sam za vas, za vas, ja sam za vas očo

ovim putem krsta i hrapava trna

kojima nas bodu željkovane zvijezde,

a za nama, dolje Riječ je Bogoskvrna,

dok nad čelom samo mliječne staze jezde.

XVII

Lijepa ženska imena,

Renata, Ofelija,

Cecil, Agrafena,

i Jelena, i Klelija;

imena svijetlih laži,

i ljubavi i mirisa,

imena bola, draži,

i stobojnoga irisa;

kroz ponoć naših noći,

kroz tminski odar mukova,

vaša se pjesma toči

u vinski ritam bukova.

Jedinstvo vaše duše

i vaša medna značenja

vedre i blaže tmuše

svih naših naoblačenja.

XVIII

Osmjejak svaki ljuto plane,

a svaka riječ je - kao puška

u naše grudi rastrgane,

u naše srce bez oduška.

Snivamo zelen mir livada

i dim ognjišta u plaveti,

i bujno zrnje vinograda,

i zrelu tugu mora, ljeti.

Plačemo žubor gorskih vrela,

i mahovinu u zabiti,

kad poslije svrhe tužnih djela

čeznemo čiste suze liti.

No nigdje kraja našem bolu

u bugarenju i uzdahu,

nemir je sličan alkoholu,

a oganj, oganj u mom dahu.

— Osmjejak svaki ljuto plane,

a svaka riječ je kano puška

u naše suze rastrgane,

u naše srce bez oduška.

XIX

Diljem dana što me svojom čamom

plaši čekam nujno veče da za me oživi

kao bokor cvijeća u staklenoj čaši

novi izgled svijeta u ženi i pivi.

Čekam varke spasa i druga obzorja

i ljepotu dima u zgusnutu plaču,

a dok snivam zelen vidik smolna borja

krvari mi srce na igli i draču.

I beskrajno slutim pogreb svoga nerva

što ne ište više duše ni naslade.

Ko mjesec na inje struji moja verva

da obaspe suze i usnule jade.

I ja žvatam ovu tugu bez granica,

i ja gutam ove suze bez imena;

ni po noći sunce, ni danju danica

nema boljih laži ni žarčih parfena.

I ja tako cvilim, tužim i uzdišem,

i ja tako crno beznadno izdišem,

a nizašto čeznem onom boljem, višem,

a nizašto stremim ovom satu tišem.

XX

U ovom mraku mirisavu

slušajmo kako ječe živci;

i sjećaju na ljutu travu,

a našem grču jesu krivci.

U ovom muku punom boga

zalazi rujna epopeja;

nutrašnja kavga i nesloga

otkriva zelen niz aleja.

Umire naša lijepa tuga,

tuga od svile i baršuna;

varava kao rosna duga,

zlatna i plava kao Luna.

U ovom mraku mirisavu

slušajmo kako ječe živci;

i sjećaju na ljutu travu,

a našem grču jesu krivci.

XXI

Noćas se moje čelo žari,

noćas se moje vjeđe pote;

i moje misli san ozari,

umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,

ona je zublja u dnu noći;

plačimo, plačimo u tišini

umrimo, umrimo u samoći.

XXII

Svjetlosti moje vjere, tugo tuge,

kaži mi stazu žutim perivojem

i daj da grlim braću, plačidruge,

i da plačem, da plačem po svojem;

ljubavi moga bola, moga boga,

daj mi da gazim čvrstim stopalima

po žetvi što je zlati žega mnoga,

po vijencima, po snima propalima.

Nikada više neću sresti one

blažene oči sanjarskih badema,

ni rajski osmijeh plašljive Madone,

ni krotko čelo, mudra usta nijema;

bogzna na kojoj zaprašenoj cesti

izgubio sam sjenku svoga duha;

i nikad više, nikad neću sresti

usne nježnosti pravcem moga uha.

I ako oblak udre gustom krupom,

a kruta java stegne strogim gvožđem,

daj mi, o Višnji, šumski hlad sa klupom

i vinograde sa dozrelim grožđem.

XXIII

Kud god pogled bacim, ponižena čela;

kud god ljubav skrenem, pogrbljene šije.

Usred meke grudi ropsko srce bije,

a od leda sunca Gospođa je svela.

Gdje je vedra vjera za ponos propela,

i miška, i mozak, da gradi, da snije?

U poznome vijeku nema Florencije,

lane još izdahnu volšebnica bijela.

Samo iz svog duplja skriti šaptač sluti

koliko je pakla u vrelom sonetu,

koliko je plača u pijanu smijehu;

a dok lišće parka u jeseni žuti,

snivam zgasli tamjan palu Suncokretu

i glas bola nudim planinskomu ehu.

XXIV

Ako čežnja živca stremi u taj vis

bit će da ami sluti bijela snoviđenja,

il da strava drugih svijetlih objavljenja

kruni kao zora uzneseni klis.

Uzalud izlanu: »Ja sain Bilitis«.

Na nemirne čežnje i nestalna mnjenja

što ih muči iskra ljuta nestrpljenja

baca lažnu sjenku zagonetni Dis.

I ja kumim tebe, udaljeno Selo,

daj tmi mliječnu ljubav iz svježega jedra,

vrati plaho srce ljubavno i bijelo.

A kad mlada duša prerodi se vedra,

grliti ću hridi i gorske košture

kud plamene oči grozničavo zure.

XXV

Hoće li iko kad da shvati

zašto se Bogu tako jadam?

Od mesa moja duša pati,

zbog jedne žene ja propadam.

Mjesto da ostah u svom staklu,

izađoh na svijet mlad i zelen;

a sad mi resi u tom paklu

nevinu glavu trn i pelen.

Za suzom suza žudi teći,

i tugu tješim tužnim slogom;

a sva je Nada: jednom reći

životu, svijetu, nadi — zbogom.

XXVI

Dok na nju mislim, ja silazim s uma;

na divnu čelu ona trpi krunu;

za poklon treba zapad veleuma,

za suzu zvuka nadahnutu strunu;

jer ona živi tek gospodstvom bića

i ritmom kreta, crtom carevanja;

njena je pjesma krajina otkrića,

a njezin pogled tiji šuštaj granja.

Skromnu bjelinu nježna porcelana

krije u svili duše koribanta;

i blagu žalost proljetnih blagdana

i ime strasne tuge: Violanta.

Al ništa nema značaj njene sjete

ko uzdah sneni za tuđim oblakom,

ko vijenac cvijeća što ga noći plete,

ko čisto srce što ga vrebam lakom.

Ako to nisu njene meke ruke

i guste kose mirisa i želje;

ko šume lisne za sve slavoluke,

kite i vijenci za pjano veselje.

No tako pali svuda plač i plamen

kroz mećave i čemer bodrih slika;

i njena sila — mramorni je kamen

u hladnoj grudi ko usred zvonika.

XXVII

Devet mjeseci što ja siđoh s uma;

devet mjeseci što od srca sunca

srce i mozak preko usne bunca;

devet mjeseci Bijesa, čudna kuma.

Ne pamtim sam što govorim i kažem,

sredinom trupa prešla mi je pila,

a mila žena (nježna vila, svila)

neće me više draganom i pažem.

Mračna su ova čela niskih briga,

podla ramena zgrbljena od rada;

svjetlosna zemlja gdje Ljepota vlada

bježi u tamu poređanih knjiga.

I blatan mi je ovaj uski globus,

a želja ruši, ko iz silna topa,

tumbe sa u prah oborena stropa,

nenadan,. smrtan i odvratan obus.

Čeznuće biti Mladi i Visoki,

htjeti i moći samo siine stvari,

i biti divi, biti gospodari,

i plandovati, i biti duboki;

ljubav za čedni život sazrcavni,

za okno duše na mističnu pupku,

za grešnu ljubav ko dušinu kupku,

sve se to gubi, i u muku tavni.

I u toj pustoj beznadežnoj studi

posljednja jošte samilosna igra

kroz ovaj život progonjena tigra,

za lice Pravde, to je: biti Ludi.

XXVIII

Golublje perje ili krila laste

ne diže svijetu viših perspektiva,

ko borba muža kad u moćna diva

od krajnje kavge ogromno poraste.

Tad on ne kroči ljudskim stopalima

i sam je viši nego gusti čopor,

ne straši njega strijela ili topor,

u gnjevnoj miški med božanstva ima.

Od pune kavge srž junaka puca,

on vatrom plamti usred žarka oka,

a bol duboka pravi ga visoka;

on gromom grmi gdje svijet niza muca.

On groblja gazi gorostasnom stopom,

kičma je gvožđa neslomljenim stubom;

dijamant krši svojim zvjerskim zubom;

a tvrdo tjeme rve se sa stropom.

Al samo ljubav ima reskost kose

i, kao podla Dalila Samsona,

umilne žene dostojnike trona

svladaju -usred cjelova i kose.

I dok praznoglav pjesnik svuda trčka

što u snu nema, izvan sebe traži,

sabrana Vila željna zbiljskih draži

zna da je Povijest — samo drama grčka.

XXIX

Uzalud muka mišice i uma

iz ovog mozga nešto da istisne;

iz ove ploti da duboko vrisne

zelena ljubav poljana i šuma.

Već kao spazmus bolna medijuma

što već ne umije svjesno ni da pisne,

zgrčena čežnja, nada koja kisne,

zuri u crtu preko ljudskog druma.

I dokle čeka zoru spasenja

u smrti cvijeta, u suzi soneta,

na bijeli jastuk noćnih kvašenja,

ko neka gipka, vitka violeta

slazi u sveti znak doglašenja

tvoja, o Vilo, tiha silueta.

XXX

Zelenu granu s tugom žuta voća

u kakvom starom spljetskom perivoju

sanjarim s mirom dok se duša noća

i vlaga snova hvata dušu moju;

al čežnja dršće kao ptiče golo,

ko plava pjesma naglo prekinuta,

ko neko blijedo i beznadno kolo,

ko bosi prosjak na po pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,

moje je srce od sedam komada;

pod svakim mačem jedan plam da vrisne;

nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;

krv u moždane, mozak van da skoči;

nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,

tuđinska ženo, samilosne oči.

XXXI

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,

s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,

sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku

gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću;

smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,

smrt je u tvom iću, u tvojemu piću,

smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,

smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću.

Što ti vrijedi polet u vlastitu čudu,

što ti vrijedi volja i voljenje slijepo?

Srce bije, pluće diše uzaludu;

gle, bez fajde ljubiš sve dobro i lijepo;

kao sveli miris u razbitu sudu

pogiba u tebi pjev što si ga tepo.

XXXII

Ponore! more povrh moje glave,

i zlatne ribe danom od kristala,

ja pitam gdje je Mjesečina pala

i gdje se gorski horizonti plave.

Zora je puna nježne jasne strave,

a misao je — bistra, ledna — slala;

ne zanima me skala, ni spirala,

ni česti odraz uzdrmane jave.

Srce je svijeta plodno i duboko,

a čovjek slomljen pod težinom neba

a život krila visoko — visoko.

Nebrigo žene, presitosti hljeba,

od ritma misli zadnja spona puca,

a srce kuca, bilo kuca, kuca.

XXXIII

Noću kad hara zračni užas Gota

ne plaši smrt me pucnjem niti praskom.

Na hladnu logu, sa bešćutnom maskom

zazivam na se gromki bič ilota.

Jer mene nije strah od tih strahota,

kad bih već htio ležati pod daskom

uz četri voska, zastrt sa damaskom,

gotov za hum tik nekog tiha plota.

Moj je dom onaj koji pokoj čeka,

jer što će meni sunca i mjeseci?

U stroga vrata samotna čovjeka,

ti koji lupaš, svoje ime reci;

pa ako nisi Smrt, ili Ljubav neka,

odloži zvekir, vrati se, uteci.

XXXIV

Dubna svijeta munjom tvojih ruku

otkriva blago živim bljeskom kreta;

zmija je tajna u svilnome struku,

tvoje su oči biser od po svijeta.

Znadeš li biljeg ognja, znaš li muku,

upropašćena carice soneta,

kad ludim batom sljepočice tuku,

a srce plamsa iskrom suncokreta?

Prsten je vječan u tim viticama,

muzika puna u tom prstu gipkom,

a dok te dragam nježnim kiticama

ti mene lomiš alemom i šipkom;

pa kad god lunjam noći svoga uma

nada mnom blista sumpor dragih gluma.

XXXV

O Previsoka, Preduboka,

navire Vaša duša gusta

i na safire Vašeg oka,

i na srdašce Vaših usta.

Vaša je duša sveta, stroga,

a svaka Vaša gesta kraljska,

sa usna koje diče Boga

besjeda teče nadzemaljska.

Molitva ili volja skromna

kruna je Vaše umjetnosti.

A kroz plot nježna tijela lomna

gospodstvo vidim Vaše kosti.

Al do Vas nemam snage doći

sa tučnim zvekom mojih rima;

jer mjesto Vam je (sutra Moći)

na sredovječnim prozorima.

Hladne su ove riječi lijepe

ko usred snijega mrtve tice;

ali sve duše za Vas strepe

i kliču Svjetlu zahvalnice.

Nego bih htio (nisam više

plemenit vrač u Dubrovniku)

obesmrtit Vas povrh niše

il pribit na zid Vječnu Sliku.

XXXVI

U kiti svjetla slavna Izabela

promiče s vlašću utjehe i mača.

Sa krunom zvijezda oko čista čela

kroz moje snove besmrtno korača.

Paome, cvijeće kuda nogom stupa;

paome, cvijeće na božanskoj stazi!

Neka je miris, nek je raskoš skupa,

kuda god stopom nadzemaljskom gazi.

Jer drača cvjeta kamo pogled baci,

jer svaka riječ joj struji, slatka mana,

i jer su njeni muzika koraci,

a šum tih nogu neprestan hozana.

U kiti svjetla slavna Izabela

promiče s vlašću utjehe i mača;

sa krunom zvijezda oko čista čela

kroz moje snove besmrtno korača.

XXXVII

Očajno naše bolovanje

za uzaludnom Trebizondom,

i uzdisanje, izdisanje

za ljepšim grijehom i Rotondom.

Crve u mojoj grešnoj grudi,

vapaju živca za oblakom,

čemu i komu duša bludi

ko slijepa vatra prvim mrakom?

Bez Boga i bez ideala

lunjam u varke osvjetljenja;

slaba je moja savjest mala

u praskozorja pozdravljenja.

I da ne zvuče vodoskoci,

bio bih i ja ljudsko krdo;

pucaju moji krti boci,

jer nemir krši kao brdo.

XXXVIII

Danas me davi teško nebo

sa neizmjernim oblacima.

Sa čežnje grešne ja prozeboh,

a sad me bije dažd i zima.

Na cesti su mi zaostale

u izdisanju nade kisle;

a magle što su na duh pale

stisle ko neke želje svisle.

Vijaju pusti uragani

i deru vode pustolinom;

i ne znam kada dan se dani

ni kada munja plamsa tminom.

— I nema nade ni uzdanja

u izgubljena pramaljeća;

i uske sanke ljubav sanja

kao u čaši bokor cvijeća.

XXXIX

U mojem vrisku bez prestanka

tim zamračenim ponoćima

bugarim pogreb svoga sanka

sa neizbježnim stradanjima.

I to je moja tuga ljuta

što se, dok stidno, grešno ridam,

ko zadimljenim snom koluta

gubim u tuzi.

—Ja se kidam

hripanjem moga rujna krika,

škripanjem mojih trudnih prsi,

i izdisanjem bolesnika

u sviju mojih nada Svrsi.

I bježim šturi svijet obmana

gdje vlada varka, plač i vražda,

dok slušam, kao jek peana,

na staklu mukli pljusak dažda.

Da moje vjeđe suza moči

kazat će svijetu bijelom stalno

upale moje tužne oči,

bljedilo lica idealno

XL

Po ovom gustom, strašnom daždu,

što gnusno pljušti, curi s krova,

ja gutam gnjevnu mračnu vraždu

i zubom grizem vrela slova.

Sve žarče motrim dnevnu bijedu:

žegu i suze što osuših,

i grane u tom drvoredu,

i vrisci strasti što uguših

I dokle lunjam ulicama,

srce me tišti kao kamen:

dok srčem mozak sebe sama,

gle, izgara me vlastit plamen.

— Al ona žena idealna

što nemir duše žudi strti

ima u jami oka stalna

duboki, kruti oganj smrti.

XLI

(U ruskoj crkvi)

Veliki Duše, ako u tom slomu

skršene kičme i svinute šije

grčimo pesti prema našem domu

s bremenom crnim naše tragedije,

i ako svijetom mi nemamo lijeka

za naše grudi hijenom razderane,

Veliki Duše, pošalji čovjeka

za rasplakane, propale Slavjane.

Oslobodioca ratom ili bunom,

od ovog stidna tiranskoga iga,

ujedinitelja munjom i samunom,

glavnog junaka krvavih podviga.

Za naše duše prežedne božanstva,

za svijetle naše misli, srca čista,

pošalji Tvoju Zvijezdu, Sunce Spasa,

Ruskoga Hrista, slavjanskoga Hrista.

Njega što može da čovještvu vrati

savjest i nadu kao mač i napad,

što Vjerom umije ljubav da pozlati,

i da obasja zamračeni Zapad;

pa da nam dade blago kladenaca

za balsam usne, pa da klikne jadnik

s bjelinom duše smjernih mladenaca:

Slobodan Slaven — ili svjestan radnik.

XLII

Duše što vidiš kroz prozirno srce

podne i ponoć mojih slutnja raznih,

ti znaš da bičem nada što se grče

zanosnu proljet neizmjerno kaznih.

Ti poznaš krvav i strastveni polet

nevinih čula žudnih Natprostora;

ti znaš da teško dan ću dva odoljet

ljubavi šume i daleka mora.

Ti znaš da draga čami na Ostrvu

divlje pučine usred gluve bule;

a da ću zalud na trošnome drvu

iskati njene đule i zumbule.

No zašto onda dade čežnju zvona,

vatru pjesnika, svjetlo medijuma?

— i glad, i žeđ svih dubljih vasiona,

i sunce suze, pomrčinu uma? —

Osjećam da se više ruku pruža

do moje ruke iz okolne tmine;

da više duša sa parfemom ruža

tik moga čela izdiše i gine.

K meni bi htjela nevidljiva braća,

sužnjevi vječni sakritoga svijeta;

često mi desnu njina desna hvaća,

no nikad jasne riječi i susreta.

Jer ljubav struji i kroz ove Tajne,

ljubav što duše za dušama goni,

i nosi samcu sred doline vajne

slutnju o nekoj boljoj vasioni.

Srebro su tvoje slovke svakodnevne,

a budni živci mnogozvučne dirke;

da samo dugom Tvoja Milost sijevne

Odaja Tajne ječat će od svirke.

Duše što vidiš kroz prozirno srce

podne i ponoć mojih slutnja raznih,

ti znaš da bičem nada što se grče

zanosnu mladost neizmjerno kaznih.

XLIII

Tišino noćna, mlijeko utaženja

na večernjemu gluvom Montparnassu,

srčem Vas kao manu Pozdravljenja

zdušno u tupom i mističkom času;

možda će jošte da se čudom vrati

nada, i ljubav, i umrla vjera;

da bude sjeta što mi bolju zlati

ko suhi miris svela kalopera.

Slatka je mašta kad sam sebe varam

o budućemu danju i uzdanju;

gdje rosna dužnost neće biti jaram,

no bijeli kamen u ponosnu zdanju;

kad neću biti uljem Svetog Duha,

ni drug ni dušman bilo kojoj suši;

i kad će želja naći koru kruha

u novom bogu i u vječnoj duši.

XLIV

Ti što snivaš često zvučnu smrt slavuja

što se svojom pjesmom ubija i kida,

sakrivaš na čelu crnu sjen oluja

kao vječnu brigu truda Danaida,

i ti snatriš često. I kad vjetar uja

s tugom žuta lista povrh gola zida,

ti mu pružaš čelo kud misao buja

u samotni vršak vječnih Piramida.

I duboko čezneš unutrašnju Jesen

gdje je zrelo klasje žuto ili zlatno,

i gdje tužno šušti suvi list uznesen.

I sa strašću gledaš nebo nedohvatno

sa tišinom mora i blistavim tkanjem,

i sa dugom, i sa dugom, obećanjem.

XLV

Grčevi srca za pijanstvom duha

i za nadljudskim rujnim orgijama!

Večernja zvijezdo samca potepuha,

strahoto srpa što kosi i slama;

staze u ponoć, staze iz ponoći,

bezumlja ruku na samotnoj cesti,

ćivote tajne, snago svetih Moći,

zelene basne o presvježoj sijesti.

U vreloj grudi zaspali vulkani,

a povrh čela lahor oriflame;

Golgote čuda; grijesi; ocvjetani,

čedni krinovi, ljubice, ciklame;

bunilo duše prema rukoveti

obmana, prama bujnim muzikama,

i svakom ulju što svijetli i sveti,

i zagoneci: sto je ovo s nama?

Tajanstvo misli, i tajanstvo bića,

odsjev sa zvijezda u rascvaloj svijesti,

ljubavi pića, ljubavi zabića,

i željo, prazna željo: negdje sjesti;

beskrajna noći s onu stranu uma,

kuda u muku teški vjetri deru,

sunce zanosa, hlade snenih šuma,

bokore suza dragom kaloperu;

uzdaše sjene, pomrčino plača,

spiralo čežnje kolutima dirna,

zvjezdana iskro povrh rožna drača,

plaveti mora među oblacima;

prirodo mlada djevičanskim slogom,

jurišu neba u jednome redu,

pokorna strasti, samostanski zbogom,

pokoju sobe, sne u drvoredu;

ljepoto svijeta, i ljepoto cvijeta,

ljepoto tvari, i ljepoto stvari,

drumom kud moje umiranje šeta

jošte mi prijete bakarni požari.

I jošte pjane unutrašnjim sjajem

žegu me zvijezde rođenoga srca,

kuda god, zanijet zvučnim zavičajem,

vucarim sablast živućega mrca.

Sve što još žudim jesu cvjetna stabla

na jadranskome živopisnu žalu

što burno more ili dažd iz kabla

uči svirati u stranom koralu;

i onda svete oči neizmjerne

što kao rujni plamni svjetionik

sipaju bajne trakove biserne

na bratsku dušu i domaći zvonik;

ali nad svime, Pustarom Života

gdje žarki samun mrtvo lišće veje,

nebesa plava, kolijevku divota,

oslobodilački krijes Kasiopeje.

XLVI

Ljubi i poznaj kroz tu vatru krotku

božanski ponor što, nema imena;

kad svete niti tvoje misli protku

putuj i slavi duševna vimena.

Čovječe duše, pravi, unutrašnji,

stupaj sa bolom neizrečnih riječi,

u blagom Ništa ti ćeš biti lašnji

od pera i od lista. Moli, kleči.

A kada Gospa bude opravdana

i Nekazani bude joj vjerenik,

ne boj se poznih ozljeda i rana,

i prezri nož, i nemoćni arsenik;

jer divni melem koji rane vrači

teče sa ovih ruku milosrđa;

pa ako dušman čovječanstvo smrači,

ostani vedar: Duh je tvoja Tvrđa.

Ne možda slika mladosti i moći,

ni jutro dneva navještenjem pijetla,

no alem bljeska iz dubine noći,

no srce zvijezda, svjetlo povrh svjetla;

i ako spasiš milje djevojaštva

i neku suzu blaženu i čistu,

zaraditi ćeš cijenu svoga đaštva

sa lukom Mira u beskrajnom Hristu.

Uživati ćeš radost gdje se stapa

jedina duša u punoći Svega

i likovati rukom što se sklapa

u grču hvale za dobrotu Njega.

Pa ako putem zanosa i vjere

prodreš u njedra svetoga jedinstva,

odsustvom strasti i mukom bez mjere

zahvali Tajnom za sva dobročinstva.

XLVII

I ja što evo bezumno ispisah

slavenske pjesme iz krvava srca,

ne znadoh reći svoj najljepši vrisak

i otrov nade što u mraku grca.

Jer otkrih da su strasti preduboke

za slatke riječi, ugašene slutnje;

a da nam želje, oblačne, visoke,

ne stižu frule niti skladne lutnje.

No kada skoro panem nauznačke,

i budem nošen na neslavnu odru,

presvijetle zvijezde ko presvete značke

u mome oku ugasnut će modru.

Pečate krsta bezimenu grobu,

moje blaženstvo kad ne bude mene

gnjila će kriti plamenu utrobu,

a tajnu smrti kletva jedne žene.

XLVIII

I tako dakle u to prozno vrijeme

proživjeh, patnik, nedaće Tristana;

na sjajan prsten bacih anateme

i postah ruglom pepeljastih dana;

a ti, Izoldo, cvijete bijelih ruku,

oprosti moje viteštvo jur pozno,

zamjerit nemoj plamenome kuku

vulkana srca u to doba prozno;

ja te još motrim kraj ponosnih dveri,

košuto plaha, dokle hitaš gradu,

uzveličana srcem sviju ćeri

za ljudsku zadnju i najljepšu nadu.

I dokle tako za dosadnim stolom

redak na redak mučenički nižem,

spomen tvog daha stvara apostolom

i ja se duhom kraljevini dižem.

A ti što smiješkom vrijeđaš ropsku patnju,

nesavremeni svirče kimaerga,

za vječnost tebi ja dodijelih pratnju

psik moga ruga — lanac moga erga.