Ex Pannonia

Ex Pannonia

Kad smo pred osam ljeta

Za crnim panonskim lugom

Gradili zaseoke

I zemlju orali plugom;

I kad smo kraj mutnih voda

Dizali bijele vile —

Onda su noći divne,

Jasne i mjesečne bile.

One sam jedne noći

Hodao carskim drumom,

Ladne su drhtale zvijezde

Nad tiho prosjalom šumom.

A mjesec je gledao s visa —

Vrh zgradâ i s arhitravâ.

I uz put se blistala voda

Kud crna proniče trava.

Kod bijele posljednje zgrade,

Što sjenu baca u vodu,

Veslo je sijedi stražar

I crn se digo na brodu.

I on me opaziv viknu

Kao kad Haron zove,

I glas mu uginu mukli

Pod zvijezdama noći ove.

Spustih se k njemu kraj zida,

A srce mi zakuca živo:

Leš je ležo u travi

I još je napola plivo.

Leš je ležo — i vidjeh:

Bila je divna žena,

Obasjano bilo joj čelo

I grud se bijelila njena.

I tako mi jasnog neba!

Bila je kao Diana.

Po vodi i ladnom tijelu

Kosa joj pala vrana — —

A mi je digosmo muče

— Ja i moj Haron stari

Grubim je pokrismo plaštem

— Nijemi noćni grobari.

Mi se uspesmo k drumu

I krenusmo pustih grudi;

Iza nas kriknu ptica

Što noću vodama bludi — —

Kad dođosmo k bijelom dvoru

Raznije se lavež pseta.

I vidje se gospa Flava

Gdje na dvor preda me šeta.

U dvorište legoh mrtvaca

I viknuh barbarskog roba.

On proplaka — nadnijev se svjetlom,

I svjetlo ih poli oba.

Još ga i danas vidim

Gdje plačuć na kamen kleče

I tužne raskriliv ruke

Blago mi nazva veče.

Da pustim, moli me tužno,

Sputana crna mu druga.

Otac je, kaže, njezin —

I ubiti će ga tuga.

Po kamen-pločniku dvora

Dovesmo uznika bijedna,

Crna ga osula brada —

Ruka mu bijela i ledna.

Teško je stupo i diso

I crnu obarao sjenu.

Vidjev ga — poliše suze

Tanku mi gospođu ženu.

A kad se on sagnu k robu

I nemoćno poče da gleda,

"Idimo!" šanu mi ona,

I trznu i — posta blijeda.

A mene, da pravo kažem,

Kosnu se suza njina:

"Idimo, rekoh, a njemu

Podajte krčag vina."

Dugo je stajao barbar —

Nijem kraj bijeloga zida,

A onda je tužno zapjevo

Ko da se srce kida.

I kad mu dođoše s vrčem,

On je tek mutno gledo;

I sjedeć držo na krilu

Tijelo divno i blijedo.

Skut joj je — kažu — milovo,

Ko boginji koja spava.

Vidjela ga s balkona

I moja gospoja Flava.

A krčag je bliže primako,

I svu noć je plako i pjevo.

I svu noć su drhtale zvijezde,

A mjesec s visoka sijevo.