Elegija
Elegija
Elegija
Hladna je jesen; i sumorno veče
nad pustim poljem razastire mrak;
a studen vetar sa uvelim lisćem
talasa seče magloviti zrak.
I nigde zraka od života nema,
proletnji davno izumro je klas;
kišica sipi… A iz sela malog
večernjeg zvona razleže se glas…
I strahom srce u čas se pritaji
Gledajuć’ mutno na jesenji dan –
ah, šta su snovi i beskrajne želje,
Kad život pada kao tih san!…