Elegija

Elegija

Hladna je jesen; i sumorno veče

nad pustim poljem razastire mrak;

a studen vetar sa uvelim lisćem

talasa seče magloviti zrak.

I nigde zraka od života nema,

proletnji davno izumro je klas;

kišica sipi… A iz sela malog

večernjeg zvona razleže se glas…

I strahom srce u čas se pritaji

Gledajuć’ mutno na jesenji dan –

ah, šta su snovi i beskrajne želje,

Kad život pada kao tih san!…