Biserne Oči

Biserne Oči

Kao duh jeseni u šum lišća svela,

K’o tuga u život naših želja tajnih,

U moju se dušu nečujno uplela,

Na plimi uzdaha nemih i beskrajnih,

Sugestija tiha sa visina lednih,

Dubinom strasti svih srdaca vernih

I tamne noći – sugestija jednih

Očiju bisernih.

Njihov je sjaj bio plav, mutan i čedan,

Sjaj morem skrivene, skupocene školjke;

On je dav’o dubok neznan izraz jedan

Čežnje naših snova i minule boljke;

On je skriv’o blago uspomena čednih,

Nežnost žutih ruža i krinova smernih.

Nada mnom i sada sija tuga jednih

Očiju bisernih.

I onda, kad zvezda moje sudbe zađe

Za malu humku trošnih zemnih želja,

Poslednji, opšti udes kad nas snađe

I nestane naših patnja i veselja,

Nada mnom će, kao čar usana mednih,

K’o lelujav, meki sjaj visina sfernih,

Lebdeti i tada setan osmeh jednih

Očiju bisernih.