Smiraj

Smiraj

Setim se, kako su u ljubavi,

dragi prvi dani.

Kad su ruke tople,

kad se oci slede,

preletajuci one kolutove blede,

oko usana...

Sto drhte, protkani,

mutnom tisinom,

u kojoj su osmeh i tuga pomesani

nesigurno i tamno.

Klatno zvona

tesko i tmurno

u grudi udara me.

Tad se dizem,

i, u mutna oka prozora,

puna sitnih glasova veceri,

sapucem, nesigurno,

i moje ime.