Pjesma o tišini

Pjesma o tišini

Ona se uvijek javi kad zanoća.

U večernjici svako veče sija.

U tami bdije, u lišću ćarlija,

A njena sestra zove se Samoća.

Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.

Blagoću ima stare mame.

Ko dobar drug je; zagrli te rukom

I punim smisla govori ti mukom,

Ili ti ruku položi na rame.

Ako ti srce sija od vedrine,

Milinom svojom ona je uveća,

Ako je tamno, teret s njega skine,

I otvara mu vidik u dubine.

I katkad u njem zatreperi sreća.