Roblje

Roblje O, kako je pusto, kako je tužno!

Sunce pada za gole planine,

Daleko tamo na krvavo nebo

Vijor povija oblačine.

A kipi more. - Nad talasom talas

Pjenav se diže i šumeć se sliva.

Vijore ptice lupajuć krili,

A stenjuć o boku lađa pliva.

Ogromna, crna. Na svijetloj provi

Vrzu se sapeti ljudi i žene

I lamaju ruke i nijemo plaču,

A kose im lete raspletene.

Stištu prsi i grče ruke,

Okovane pružaju k nebosklonu,

Sa tala se dižu i kažu i kažu,

Gdje sunce tone na stranu onu.

Daleko tamo u onom kraju,

Vijor gdje huči, vijor gdje huji,

Daleko u demonskoj onoj oluji

Vidješe žal i domaju.

Schiavi

[...]

L’enorme, nera. Sulla prua chiara

ronzano legati uomini e donne

torcono le mani in pianto taciturno

li sventolano invece i capelli sparsi.

Serrano le dita e spasimano mani,

ferrate le porgono al cielosalvatore

dal flutto si alzano e dicono e dicono,

dove tramonta il sole su quella sponda.

[...]

(Prijevod s talijanskog Dragica Cakic)