Čežnja
Čežnja
Čežnja
Nebesa prazna… N’jemo veče slazi,
Negdje u aleji zadnji zračak blista.
Mramorna Venera sama je na stazi,
Gola i stidna bez smokvova lista.
Veče će joj da okupa t’jelo
U mirisu ruže i u čistoj rosi;
Mjesečina zlatom da pozlati čelo,
I ponoćno inje da prospe po kosi.
I ona čeka… i pogled pun žudi
Vapije nebo, i strada i moli.
I dok stidan pogled u nebesa bludi,
Čežnjom dršću prsa i udovi goli.
Tako noć prolazi, tiho, jednoliko,
Mjesečina sv’jetli, noćni vjetrić veje.
Spi nebo i zemlja – i ne znade niko
Za tu strašnu ljubav sred mrtve aleje.