Godine 1946. postaje tajnik Matice hrvatske, a javnom se radu posvećuje sve do 1971., kada ga se proglašava državnim neprijateljem zbog aktivnog sudioništva u „Hrvatskom proljeću“ i zbog potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Nakon toga, Šegedin emigrira u Austriju i Njemačku, a s tim događajem povezana su djela „Getsemanski vrtovi“ (1981.) i „Frankfurtski dnevnik“ (1993.).

U razdoblju od 1956. do 1960. Šegedin je savjetnik za kulturna pitanja u jugoslavenskoj ambasadi u Parizu. Postaje predsjednik Matice hrvatske i predsjednik Društva hrvatskih književnika, a za redovnog člana JAZU-a biran je 1963. godine. Za svoj književni rad višestruko je nagrađivan: nagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo (1992.), te nagradom Ivan Goran Kovačić za najbolje književno ostvarenje, zbirku pripovijedaka „Orfej u maloj bašti“ (1964.). Umro je u Zagrebu 1. rujna 1998. godine, a sahranjen u Orebiću.