Alica, gledajući tvoj životopis, nameće se zaključak da si radila sve što je moguće u našoj struci – od solo knjižničara, preko voditeljstva pa do akademske karijere. Možeš li nam reći nešto više o tome kako si izabrala taj put, odnosno je li taj put ipak možda odabrao tebe?

Na početku moram reći da mi je jako drago razgovarati s tobom i da mi je čast što sam odabrana kao sugovornik vrijedan pažnje. Moj profesionalni put, koji si ukratko opisala, nije nešto što sam u jednom trenutku odabrala, prije bih rekla da su se izbori događali putem, nekako ruku pod rukom s tijekom mog privatnog života. Nekako sam prihvaćala poslove koji su se u određenom trenutku nudili, a vezano uz selidbe s jednog mjesta na drugo, odnosno iz grada u grad. Te su selidbe bile motivirane događajima u privatnom životu. Istodobno, mogu reći da sam uvijek osjećala određen profesionalni nemir i želju da radim dobro, da učim i budem još bolja, da tražim nove izazove. Tako sam nakon dviju školskih knjižnica (u OŠ Sveti Križ Začretje i u Gimnaziji Velika Gorica) završila u Gradskoj knjižnici Rijeka. Doduše, moj privatni život i dalje je vezan uz Rijeku (točnije Kastav), a spomenuti nemir naveo me je u jednom trenutku da upišem doktorski studij. U trenutku upisivanja doktorskog studija nisam imala ideju kamo će me točno ta odluka odvesti, no znala sam da želim kopati dublje po našoj profesiji. Zanimalo me je ono što se zove research-based practice, odnosno praksa utemeljena na istraživanjima i dokazima jer je to jedini način da odgovorimo na stvarne potrebe naših korisnika. Nekako se poklopilo da sam završavala doktorsku disertaciju kad se pojavila prilika za zapošljavanje na Odjelu za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru.  U tom sam trenutku zbrojila svoje godine, iskustvo u struci, interes za rad sa studentima i za znanost, spomenuti profesionalni nemir i odlučila se okušati u novoj profesionalnoj sredini. I nisam zažalila.

Napravila si i velik zaokret prema akademskoj karijeri. Kako sada gledaš na ta dva posla – posao u struci i posao u znanosti, odnosno obrazovanju – gdje se poklapaju, gdje nadopunjuju, a gdje su potpuno različiti? I procjenjuješ li da ti više leži struka ili akademska zajednica?

Mislim da je jako dobro da osobe koje su provele neko vrijeme u praksi imaju priliku ući u akademski svijet. Moram reći da bez svih mojih prethodnih iskustava ne bi bilo ni moje doktorske disertacije. Višegodišnji rad s mladim korisnicima, interakcija s njima, pitanja, problemi i ideje koje ih okupiraju, sve me to inspiriralo da se bavim informacijskim ponašanjem adolescenata u kontekstu donošenja odluka. Zato bih rekla da se struka, znanost i obrazovanje novih knjižničara dodiruju u motivaciji, a trebali bi se ispreplitati i u primjeni. Drugim riječima, znanost bi trebala biti motivirana stvarnim pitanjima i problemima vezanim uz korisnike i općenito rad knjižnica, a rezultati znanosti trebali bi biti korišteni za unaprjeđenje usluga knjižnica u najširem smislu. Izvor istraživačkih problema i primjena rezultata u praksi zato su mjesta susreta i međusobnog nadopunjavanja stručnog rada i znanosti. Odgovor na pitanje što mi više leži, struka ili akademska zajednica, glasio bi: sve u svoje vrijeme. Nekako mi se čini da je u jednom trenutku došlo vrijeme za dublje bavljenje pitanjima iz područja knjižničarstva i informacijskih znanosti. Upisala sam doktorski studij na poticaj moje tadašnje ravnateljice i ubrzo prepoznala niz tema koje su me zanimale i na koje sam željela tražiti odgovore. 

Što te pokreće, što te motivira? Naime, promatrajući tvoj profesionalni put, mora se zamijetiti tvoja motivacija – je li intrinzična ili ekstrinzična?

Motivacija je sigurno intrinzična, taj neki profesionalni nemir i unutarnje zadovoljstvo kad se pročita nešto što je relevantno, zanimljvo, nešto što objašnjava određene fenomene koje sam primjećivala i još primjećujem u praksi. Da bismo mogli oblikovati učinkovite usluge za korisnike, trebamo poznavati njihove potrebe, ponašanja, navike. Što trebaju, kako to pokušavaju pronaći, kako im možemo pomoći – sve su to zanimljiva i važna pitanja koja pokreću želju za istraživanjem. 

Kada spojimo praksu i znanost, koje je tvoje mišljenje, kako spojiti ta dva pola naše struke? Na čemu bismo trebali inzistirati, u kojem se pravcu razvijati?

Svakako bi trebalo njegovati dijalog i suradnju između knjižničara koji rade u praksi i članova akademske zajednice. Bilo bi dobro detektirati „praznine”, odnosno mjesta na kojima nedostaje znanja u struci i onda tražiti osobe iz akademske zajednice koje mogu ponuditi znanja koja će te praznine popuniti. Stručna zajednica sigurno treba i zaslužuje pomoć i podršku akademske zajednice. Jedino tako možemo osigurati razvoj usluga koje učinkovito odgovaraju na potrebe korisnika.