Razgovor ugodni
Petar Lukačić
Petar Lukačić, viši knjižničar i profesor povijesti i pedagogije. Od 2009. zaposlen u Knjižnici i čitaonici „Fran Galović“ Koprivnica na mjestu voditelja Odjela za odrasle. Od početka 2021. godine radi kao informator viši knjižničar u Odjelu za odrasle. Glavno mu je područje interesa rad s odraslim korisnicima, e-knjige, društvene mreže u knjižnici i implementacija novih tehnologija u knjižnici. Jedan od pokretača TEDxKoprivnicaLibrary konferencija. Dobitnik nagrade „Eva Verona“ za mlade i perspektivne knjižničare (2016.). Idejni kreator aplikacije mKnjižnica.
Kakve su to silne kratice koje se vežu uz tebe na Googleu? Možeš li nam pobliže objasniti što znače? EIFL, Dokk1, TEDx?
Kratice? Pa Google zna sve o meni – pitaj njega, a ne mene. Aha, ipak ja moram odgovarati na pitanja. Ajd'. Sve kratice bile su velike prekretnice i važni događaji u mom profesionalnom razvoju i životu.
Godine 2017. dobio sam EIFL-ovu stipendiju da prisustvujem na genijalnoj konferenciji NextLibrary koja se održala u Aarhusu, u Danskoj, u knjižnici Dokk1. Jedno je gledati velike moderne knjižnice na slikama, a potpuno drugo u njih fizički ući. Proći među policama, gledati ljude kako se kreću tim prostorom, potražiti hrvatsku književnost na policama, pogledati iza pulta, popiti kavu – stvarno se još uvijek pojavljuje lagani osmijeh na licu kada se toga sjetim.
Na NextLibraryju održao sam i kratko predavanje o tome kako smo u Koprivnici pokrenuli prvi TEDxLibrary u Europskoj uniji i zašto je važno da knjižnice organiziraju takva događanja.
TEDxKoprivnicaLibrary je jedini program/konferencija koprivničke knjižnice za koju je potrebno imati ulaznicu da bi se moglo prisustvovati. Ulaznice smo uveli jer smo na jednoj konferenciji imali otprilike 150 ljudi, koji su jedva stali u prostor Stručno-znanstvenog odjela, pa su stajali po stepenicama, a neki od njih do kraja i odustali jer nije bilo zraka i nisu mogli više stajati. TEDx koprivničke knjižnice ima stalnu publiku koja rado dolazi i napravio je dobar marketing za programe koprivničke knjižnice u lokalnoj sredini, ali je i međunarodno prepoznat.
Dajte mi da talasam!
Inovativna rješenja i zaradiš putovanje, zvuči jednostavno. Što se krije iza toga?
Možda nije ključ u rješenjima koliko u želji za nečim novim i stalnim traženjem rješenja koja korisnicima olakšavaju ili omogućuju bolju uslugu. Ta želja i dalje me vuče pa zato tražim prilike da odem negdje i naučim nešto novo što mogu primijeniti u svojem radnom okruženju. Tako sam bio na Erasmusu u Finskoj te zahvaljujući tome u Europskom parlamentu kao predstavnik Hrvatske. EIFLova stipendija omogućila mi je, kao što sam već spomenuo, da posjetim Dokk1. Možda uskoro otputujem i do Newcastlea…
Što se krije iza toga? Osim želje za napredovanjem, velika potpora tadašnje ravnateljice, dr. sc. Dijane Sabolović-Krajine, za daljnjim usavršavanjem i motivacija svih zaposlenika za prijave na razne stipendije. Ista stvar je i sa sadašnjim ravnateljem, Karlom Galincem, koji nas usmjerava u traženju novih izazova i potiče na uvođenje novosti. Kada je radno okruženje takvo, onda se pronađu i sredstva da se želje ostvare.
Što misliš, u kojem će se smjeru razvijati narodne knjižnice, postajemo li ili trebamo li postati kulturni centri ili domovi za mlade?
Ono što mi dosadašnje iskustvo pokazuje jest da mi kao struka i kao ustanove sa svojim neodgovarajućim prostorima i financiranjem zaostajemo. No kada pogledamo kvalitetu i kvantitetu programa koje nudimo, možemo reći da ne zaostajemo za najvećim svjetskim knjižnicama. Sve dok imamo motiviranog knjižničara koji će se domisliti kako ostvariti neki program, nema straha za kvalitetu programa.
No ako ne uložimo u infrastrukturu i povećamo sredstva, nećemo se razvijati. Čini se kao da sve ovisi o novcu, ali knjižnica mora biti prostor u kojem će se korisnik zadržati i u koji će se poželjeti vratiti. Ako u tom prostoru namijenimo 80 % za knjige, a samo 20 % za korisnike, onda će oni doći usput, zato jer moraju (lektira) ili jer ih tjera neka unutarnja potreba (ljubav prema čitanju) – nećemo se razvijati. A za to su nam potrebni novi prostori, suvremena oprema, softverska podrška, više zaposlenika, stalna edukacija, i tako bih mogao nabrajati unedogled.
Možda sam malo skeptičan, ali ne vjerujem da sustav funkcionira dovoljno dobro da ima dugoročan plan.
Na koji način knjižničari djeluju na život korisnika, odnosno na socijalno-inkluzivne usluge?
Prije nekoliko godina, točnije 2018., došao mi je u knjižnicu Neven Lukić, koji živi u jednom selu u okolici Koprivnice i krenuo je u prvi razred koprivničke gimnazije. Rekao mi je da želi volontirati u knjižnici i da ga zanima tehnologija. Tijekom razgovora došli smo na ideju, koja se u mojoj glavi vrtjela već i prije, da organiziramo tečaj korištenja mobitela za starije osobe. Nazvali smo to Mala škola korištenja pametnih telefona za starije, koji u potpunosti vode volonteri, a starije osobe dobivaju besplatnu poduku. Zašto navodim ovaj primjer? Često uz socijalno-inkluzivne usluge povezujemo slijepe i slabovidne, gluhe, Rome, socijalno deprivirane skupine, ali u ovom kontekstu imamo dvije skupine koje često zanemarujemo. Starije osobe u vrijeme brzih promjena žele ostati u toku i koristiti se novom tehnologijom, ali ih strah u tome sprječava. S druge strane, mladi okruženi ekranima rijetko svoja svakodnevna iskustva vezana uz tehnologiju imaju prilike dijeliti na tako svrhovit način. Povezujući ta dva svijeta, stvaramo socijalno-inkluzivnu uslugu kojom obogaćujemo život mladih i starih. To najbolje primjećujem u komunikaciji s volonterima i starijima koji zahvaljuju što im knjižnica to omogućuje. Zadovoljstvo je obostrano.
Volonter penzioner, knjižničari u gostima – odlične usluge. Možeš li nam približiti ideje koje stoje iza tih usluga?
Volonter penzioner je projekt Crvenog križa Koprivnica kojemu je cilj jačanje organizacija civilnog društva u području aktivnog starenja i povećanja kvalitete života umirovljenika. Knjižnica i čitaonica „Fran Galović“ Koprivnica u ovom je slučaju suradnik Crvenog križa te povremeno zaposlenici odlaze na druženja s umirovljenicima i govore im o mogućnostima i uslugama koje knjižnica nudi.
Ujesen će se kod vas u knjižnici organizirati ne-konferencija. Reci nam nešto više o tome.
Koprivnička knjižnica i njezini knjižničari žele organizirati nešto novo za struku. Nešto drugačije. Nešto posebno. Nešto neformalno. Žele povezati knjižničarsku zajednicu u pravu zajednicu koja će se znati zauzimati za sebe i svoje korisnike. Zato jer nam je dosta formalnih konferencija na koje smo navikli. Dosta nam je stalno istih priča. Zato organiziramo kcConnect – međunarodnu knjižničarsku ne-konferenciju na kojoj ćemo ugostiti stručnjake iz različitih područja koji će govoriti o UX-u, vizualnom identitetu, umjetnoj inteligenciji i, što je najvažnije, služiti se praktičnim primjerima.
Vaša je knjižnica proglašena najboljom na svijetu. Što misliš, koji je tvoj doprinos tom velikom uspjehu?
„Najbolja u svijetu“ možda je pogrešna formulacija – „knjižnica godine“ primjerenija je i točnija. Jednostavno patimo od osjećaja manje vrijednosti i moramo biti prvi u svemu, pa je takva formulacija izašla u javnost. No ostaje činjenica da nas je London Book Fair, kao i Frakturu prije nekoliko godina, prepoznao kao najbolju od prijavljenih knjižnica. U užem izboru bile su veće i „jače“ knjižnice od koprivničke, no tu se mogu vratiti na početak intervjua kada sam rekao da prema kvaliteti programa hrvatske knjižnice ne zaostaju za svjetskima. U ovom slučaju to su bila dva projekta Dječjeg odjela koprivničke knjižnice. Program BookTalk za odgojitelje nastao je kao program podrške odgojiteljima u vrijeme pandemije, kada su se obrazovne institucije suočavale s brojnim izazovima. Program je uglavnom bio usmjeren na odgojitelje koji rade u 13 dječjih vrtića u Koprivničko-križevačkoj županiji, ali je zahvaljujući Zoomu privukao i odgojitelje iz drugih dijelova Hrvatske. Projekt Mitska bića – digitalna priča pokrenut je 2018. godine, a rezultirao je razvojem interaktivne aplikacije za djecu koja je dostupna za korištenje putem računala, tableta i mobitela u 2021. godini.
Moj doprinos? Nikakav i zanemariv, ali ponos na rad kolegica s Dječjeg odjela velik, pa čak i nemjerljiv.
Jako nam je zanimljiva aplikacija mKnjižnica. Reci nam više o tome, molim te.
Kada sam tijekom studija kod profesorice Horvat rekao da sam iz Koprivnice (upisao sam dodatni studij knjižničarstva tijekom redovnog studiranja), njezina reakcija bila je vrlo pozitivna – dobra je knjižnica tamo. To se odnosilo na knjižnicu u kojoj sada radim. Prilikom, recimo to tako, radnog odgoja, od mene se tražilo mnogo, a sam od sebe tražio sam još i više. Kao temu diplomskog rada odabrao sam čitanje u elektroničkom okruženju jer me najviše zanima kako implementirati nove tehnologije u svakodnevni radni proces. No tijekom toga radnog odgoja i prisustvovanja na nekoliko naših knjižničarskih konferencija te razgovora s kolegama, shvatio sam da zaostajemo na području tehnologije za svjetskim trendovima, i to redovito po desetak godina. Kada sam se počeo baviti e-knjigom, sve mi se činilo moguće – pa čak i na nacionalnoj razini. To iskustvo grubo mi je otkrilo da nije tako lako. Shvatio sam da je sve moguće u vlastitom radnom okruženju i u okolini koja me podupire. Priča s e-knjigom završila je s fijaskom, ali priča s razvojem aplikacije za moju knjižnicu nadoknadila je sva razočaranja s e-knjigom. Danas Knjižnica i čitaonica „Fran Galović“ Koprivnica ima svoju aplikaciju te prema istom modelu radi i aplikacije za druge knjižnice u Hrvatskoj, neovisno o knjižničnom sustavu. A rekli su mi: „Tko će to koristiti?“ Rekli su mi da nema koristi od toga. Rekli su mi da nema ni financijske koristi od toga. Rekli su mi i odmahivali rukom. Rekli su mi, između redaka: „Ne talasaj.“ Moj odgovor vrlo je jednostavan: „Ma nemojte. Danas u Hrvatskoj 26 knjižnica koristi mKnjižnica model. Dajte mi da talasam.“ (Razgovarala Milkica Ursa) ZKD