U prilog tvrdnji da cenzura nije novi fenomen i da ju poznaju gotovo sva društva kroz povijest govori i to da su razni režimi, vladari, Crkva, pojedine gradske vlasti te pojedinci koji su djelovali s raznih pozicija moći u svojim društvima utjecali na zabranjivanje objavljivanja i čitanja pojedinih knjiga te su izrađivali popise društveno nepoćudnih knjiga. Kod cenzure se uvijek nameće pitanje, zašto se svi režimi toliko boje baš knjiga i čitanja? Jedan od mogućih odgovora na to pitanje daje i Aleksandar Stipčević u knjizi O savršenom cenzoru iliti Priručnik protiv štetnih knjiga i njihovih autora u kojoj kaže: „Mnoge će neugodnosti i nepotrebna objašnjenja vlasti izbjeći ako uspiju spriječiti da se na tržištu pojavi knjiga koja svojim sadržajem unosi nemir u narod ili koja može na bilo koji način ugroziti stabilnost države ili javni moral“ (Stipčević 1994: 7). Takav savršen sustav cenzure tržišta knjiga među prvima su razvili Kinezi još u 3. st. pr. n. e. te ga usavršili tijekom stoljeća, a „posebice u dinastiji Ming (1368. – 1644.)“. U doba Mingova spomenuta cenzura funkcionirala je tako savršeno da nije postojala mogućnost da netko napiše i tiska knjigu koja nije bila u suglasju s carskim dvorom (Stipčević 1994: 7). 

Prvi službeni popis zabranjenih knjiga u Europi izdao je engleski kralj Henrik VIII. 1526., a odnosio se prije svega na knjige M. Luthera.

No prvi popis zabranjenih knjiga koji je prelazio granice pojedinačnih carstava, gradova i država bio je onaj Katoličke Crkve. Katolička Crkva za pontifikata pape Pavla IV. objavila je prvi službeni popis zabranjenih knjiga ili Index librorum prohibitorum (1557. – 1559.), koji je konačno ukinut 1966. godine u duhu reformi II. vatikanskog koncila. Index je zabranjivao sva djela koja su na bilo koji način bila u suprotnosti s katoličkom vjerom. Posebno štetnima kroz povijest proglašavane su knjige koje sadrže tzv. erotske i pornografske sadržaje. Gotovo da nema vremena u povijesti ljudskih društava kada spomenuti sadržaji nisu bili na udaru cenzora. Tako je davnih dana „car August izbacio Ovidijeve knjige iz javnih knjižnica“ te prognao autora jer su njegove „pornografske knjige pokvarile visoko rimsko društvo“ (Stipčević 1994: 92). Osim Crkve koja je bila glavni nositelj inicijative protiv spomenute literature, u drugoj polovici 19. stoljeća jačaju skupine nezadovoljnih građana koje preuzimaju borbu protiv nepoćudne erotske literature. Te grupe posebno su aktivne u Engleskoj i SAD-u. Tako je 1857. donesen zakon protiv erotskih i pornografskih publikacija u Engleskoj, The Obscene Publications Act. U istom je duhu i američki Kongres izglasao 1873. zakon protiv spomenute literature, popularno nazvan po glavnom inicijatoru toga zakona A. Comstocku, The Comstock Act.