Kako pokrenuti mini knjižnicu u stambenoj zgradi
U povodu pedesete godišnjice življenja u mojoj stambenoj zgradi (da, uselila sam se kao dijete), početkom 2021. godine pokrenula sam mini knjižnicu u svom neboderu. Riječ je o stambenoj zgradi sa sedamnaest katova i dva ulaza u jednom novozagrebačkom naselju. Knjižnica je pozicionirana u mom ulazu koji broji 105 stanova s nešto više od 200 stanara. Dugo sam razmišljala o pokretanju knjižnice i to mi je bila velika želja, a njezinom otvaranju prethodilo je nekoliko koraka.
Prvo sam se konzultirala s predstavnikom stanara koji je odobrio plan. Ideja je bila da se knjižnica pokrene s nula kuna troška, dakle da sve bude riješeno u duhu dobrosusjedskih odnosa i volonterski. Stoga sam zamolila susjedu pred čijim je vratima dugo stajala jedna neiskorištena kutna polica da je donira za knjižnicu, što je ona rado napravila. Zatim sam dugo razmišljala o tome gdje smjestiti knjižnicu, a da bude lako dostupna svim stanarima. Podrum zgrade bio bi logičan izbor, no do njega vodi šesnaest stepenica (dizalo ne vozi u podrum), a i osvjetljenje je loše pa sam odustala zbog starijih osoba i onih koje se otežano kreću. Ulazni prostor u zgradu, koji je prostran, nije mi se činio dobrom lokacijom zbog potencijalne izloženosti otuđivanju. Konačno sam knjižnicu smjestila na svoj kat, na odmorištu stepenica. Na taj sam način osigurala jednaku dostupnost svim stanarima, relativnu zaštićenost od eventualne krađe i mogućnost da na dnevnoj bazi mogu posložiti knjige i imati uvid u korištenje knjižnicom. Raspitala sam se kod susjeda na svom katu slažu li se s tom idejom i dobila (vrlo) pozitivne odgovore.
Knjižnica je otvorena 19. 1. 2021. godine s inicijalnim fondom od 20 knjiga. Fond je formiran od poklona koje moja knjižnica nije upisala i otpisanih knjiga iz fonda Knjižnice Sloboština. Sve sam knjige na svojim leđima kući dovezla biciklom. Izabrala sam beletrističke naslove za koje sam pretpostavljala da će interesirati stanare. Plakatom sam ih obavijestila o novosti u našoj zgradi, a i usmeno smo predstavnik stanara i ja upoznavali susjede s novinom.
Zamisao je da knjižnica funkcionira na načelu samoposluživanja i povjerenja. Dakle: nema upisa ni članarine, nema roka povrata niti limita u broju posuđenih primjeraka. Jedino sam zamolila stanare da prije vraćanja knjige izvana dezinficiraju.
Pretpostavljala sam da će takva mini knjižnica, u koju se doslovno može doći u papučama i dostupna je 24 / 7 / 365, najzanimljivija biti starijoj populaciji stanara koja zbog epidemije / teže pokretljivosti / hladnoće ne pohodi pravu knjižnicu. U naselju nemamo narodnu knjižnicu, jedino bibliobus dolazi svaka dva tjedna. Ugodno me iznenadila pozitivna reakcija mlađih ljudi pa čak i djece! Susjedi su već nakon nekoliko dana doslovno vikali za mnom dok sam šetala psa: „Dunja, odlična ideja!“, „Bravo za knjižnicu!“. Knjige su se ubrzo počele posuđivati, a već sam nakon nekoliko dana popunila početni fond novim naslovima i od tada ga redovito nadopunjavam. Kad je prva polica popunjena i kad je postalo jasno da ubrzo treba naći načina za proširenje smještajnih kapaciteta, moj vrlo kooperativni predstavnik stanara odnekud je stvorio još jednu policu koju smo smjestili uz zid pored one prve, kutne police. Nažalost, više nemamo prostornih mogućnosti za daljnje proširivanje knjižnice.
Moja je aproksimativna procjena da knjižnica ima između 30 i 40 stalnih korisnika, što čini 15 do 20 % stanara.
Fond sada, nakon godinu dana postojanja knjižnice, broji oko 120 naslova. Zanimljivo je kako su se i stanari uključili: samoinicijativno doniraju svoje knjige pa tako svi zajedno sudjelujemo u ovom projektu. Osim toga, susjedi međusobno razmjenjuju pročitane knjige, jedni drugima daju preporuke i komuniciraju o pročitanom.
Netko anoniman, a kreativan izradio je vrlo dopadljiv plakat za knjižnicu u stilu pop-arta. Netko je drugi knjižnici donirao kaktus koji smo nazvali Čitko i koji „bocne svakoga tko prođe, a ne posudi knjigu“. A ja povremeno postavim poticajne izreke o čitanju.
Većina naslova pripada popularnim žanrovima romana kriminalističke ili ljubavne tematike, no u „Našoj maloj knjižnici“ (kako smo je nazvali) nalazimo i publicističke naslove, naslove samopomoći, nekolicinu klasičnih naslova i književnost za djecu. Posebnu pažnju posvećujem zastupljenosti domaćih autora. Korisnici ovakvog tipa knjižnice nisu zahtjevni u smislu da traže određeni ili najnoviji naslov, a to uostalom nije ni moguće ostvariti niti je bila ideja.
Kao diplomirana knjižničarka s 25 godina staža u narodnoj knjižnici, izuzetno sam svjesna važnosti promicanja knjige i čitanja i omogućavanja pristupa pisanoj riječi svim kategorijama građana. Nadam da sam ovim projektom, koji me neizmjerno veseli i ispunjava, pridonijela tome, i to baš u 2021. godini koju je Vlada Republike Hrvatske proglasila Godinom čitanja.
Velike stambene zgrade Novog Zagreba često se percipiraju kao mjesta otuđenja, „spavaonice“ bez ikakvih sadržaja, osobito kulturnih. Kroz „Našu malu knjižnicu“ kao susjedi se kontinuirano bolje povezujemo i zajednički unosimo tračak života i ljepote u naš betonski dom. KGZ