Na početku, svim djelatnicima Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu i Vama osobno kao ravnateljici čestitamo na priznanju, iza kojeg stoje inovativni i kreativni programi, velik trud i ustrajnost. Kakav je osjećaj biti na čelu Knjižnice godine?

Lijepo, ali i odgovorno. Tim više jer poznajem brojne hrvatske knjižničare i knjižničarke, ravnatelje i ravnateljice knjižnica koji odlično rade i bez ikakvih bi dvojbi mogli ponijeti tu titulu. Mnoge ne znam, a vjerujem da i među njima ima jednako dobrih. Žao mi je što nisam imala vremena ozbiljnije pratiti rad knjižnica i njihove iskorake, upravo zbog toga što smo mi bili u velikim programima i projektima te je ostalo malo vremena za praćenje i davanje podrške drugima. Međutim, uvjerena sam da svi zajedno činimo mnogo na promjeni percepcije knjižničara i knjižnica u svojim zajednicama, ali i na razini cijele Hrvatske. Ostala sam uistinu ugodno iznenađena naslovima nekih novinskih članaka, društvenih mreža, govorima financijera vezano uz naše priznanje, i bila sam izuzetno ponosna jer je i to bio znak da nas društvo sve „ozbiljnije“ prihvaća i vrednuje. Rezultat je to naših zajedničkih i dugogodišnjih napora i zalaganja, a veliku ulogu u svemu tome upravo ima naše strukovno, knjižničarsko udruženje. Zato im još jednom hvala za ovu nagradu.

Ravnateljica ste sada više od tri godine. Na koje ste projekte u svojoj knjižnici osobito ponosni? Nedostaje li Vam katkad neposredni rad s korisnicima, osobito s djecom i mladima?

Na samom početku mandata, nakon što sam analizirala nacionalne podatke hrvatskih gradskih knjižnica i ustanovila ne baš dobar položaj naše knjižnice naspram drugih narodnih knjižnica, odlučila sam da hitno treba raditi na tome da se taj status promijeni, i to da se krene s iskoracima u smislu većeg broja članova, obrtaja knjižničnog fonda, brže i kvalitetnije usluge korisnicima, boljeg financiranja, što se prvenstveno odnosi na našeg osnivača, Grad Split, ali i na druge, boljeg održavanja postojećih ogranaka, ali i mogućnosti otvaranja novih. Paralelno s tim trebalo je mijenjati i postojeće paradigme razmišljanja i uvriježeno ponašanje djelatnika knjižnice. I dobro smo krenuli. Već je statistika u toj godini, 2019., bila bolja. A onda se dogodila korona i pandemija i bilo je bitno „preživjeti“. Međutim, ne da smo preživjeli, nego smo našli snage za inovacije i kreativnost. Svi su se strateški ciljevi, unatoč koroni i svim njezinim posljedicama, počeli realizirati. A kako ne možete sve planirati, mnoge su nam se inovacije dogodile mimo planiranog jer smo bili otvoreni i spremni za njih. Jedna je od njih program Zavičajne kuće GKMM-a Split. Znameniti građani Splita upravo su u našoj knjižnici našli sigurnog i poštovanog partnera te su nama dali u nasljeđe ostavštine poznatih sugrađana. Tako smo dobili u ostavštinu bogatu kućnu biblioteku pok. Jakše Fiamenga, vrijednu ostavštinu pok. Ljube Stipišića Delmate te radnu sobu pok. Miljenka Smoje. U tim teškim godinama dobili smo sredstva paradigme, razmišljanja – bolje je reći „osvojili“ smo ih – za uređenje zapuštenih gradskih prostora koje je GKMM dobio na korištenje te smo ih uredili u nove inovativne kulturne i funkcionalne knjižnične prostore. Uz novu Knjižnicu „Dalmatinu“ – zavičajni poetsko-glazbeni odjel GKMM-a – dobili smo u dvorištu i novi ambijentalni, otvoreni prostor za naše promocije i koncerte u samom centru grada.

„Za dobre vibre – čitaj libre“ – kako protječe provedba projekta koji, nakon gotovo trideset godina, vraća bibliobus u Splitsko-dalmatinsku županiju?

Na početku mojega mandata još uvijek se govorilo o projektu Čitanjem do uključivog društva, koji je Ministarstvo kulture i medija dugo najavljivalo kao način pokretanja novih ili pomoć u razvoju postojećih bibliobusnih službi. Već se gubila nada da će od toga išta biti. Mi smo dodatno bili nesigurni jer smo se tek na kraju uključili u tu priču, ali ono što je važno – to smo htjeli. A kad nešto snažno želite, kažu, vrata se otvaraju. U trenutku objavljivanja natječaja važnu nam je podršku dao Grad Split uputivši nas na odlične mlade ljude iz agencije RaST, s kojima smo prilično uspješno prijavili projekt i prošli. Za knjižnicu je to prvi europski projekt, i to velike vrijednosti, nešto manje od četiri milijuna kuna, s kojim pokrećemo novu službu i dobivamo djelatnike. I ono što je vrlo važno – s tim projektom pokrećemo dobru suradnju sa Splitsko-dalmatinskom županijom, koje prije toga nije bilo. Županija nam je partner u projektu i obvezala se pet godina održavati bibliobusnu službu nakon završetka projekta. Jedan od razloga gašenja stare bibliobusne službe prije trideset godina bio je nedostatak sredstava za njezino održavanje.

U Splitsko-dalmatinskoj županiji velik je broj naselja i općina koje nemaju pristup knjižnici ni drugim kulturnim sadržajima. Riječ je o otprilike 60 000 njezinih stanovnika. Već prvi kontakti s čelnicima naselja i općina koji su se odazvali našem pozivu govore nam s kakvim posebnim zadovoljstvom očekuju naš bibliobus u svojem kraju. Svi se zajedno veselimo tome, a to bi trebalo biti početkom 2023. godine. Veselimo se i planiranom Međunarodnom festivalu bibliobusa sljedeće godine u Splitu. S guštom smo prihvatili domaćinstvo tog festivala. Za sada u sklopu projekta provodimo brojne inovativne programe i radionice za djecu i mlade, za osobe s invaliditetom i za starije osobe na području naše županije.

Vrlo ste aktivni u različitim regionalnim i nacionalnim stručnim društvima, na brojne se načine zalažete za promociju i vidljivost knjižničarske struke, potičete timski rad i zajedništvo, volonterski duh, razvoj kulture čitanja. Što Vam za sve to daje vjetar u leđa i potiče Vas na djelovanje?

Malo sam razočarana svojim iskustvom da nove generacije knjižničara nemaju mnogo vjere u naša strukovna udruženja. U početku sam bila ljuta na njih, a sad se ipak preispitujem i pitam se gdje smo to mi, starije generacije, pogriješili. Meni su ta društva mnogo značila i uvelike su me formirala. Na samom su me mojem početku starije kolegice, one s autoritetom, uputile na ta udruženja i njihovu važnost. Bila je to jedna vrsta slobode i emancipacije, uz onu bitnu komponentu da ne morate biti dio tih udruženja ako to ne želite. A ja sam to željela i uvijek sam im pokušavala vratiti ono što su ona dala meni. Apsolutno sam za njih i danas.

Knjižnice su kolektivi i teško je ostvariti velike stvari ako oko sebe nemate tim, i to onih koji su motivirani. Iz svoje prakse znam da svi nosimo brojne potencijale, ali i da treba imati sreće i biti u društvu onih koji će vam ukazati na vaš potencijal, poticati vas i otvarati vam mogućnosti. Vraćam se na ono da sebi morate postavljati određene izazove i pokušati ih realizirati. Nastojim očekivanja svesti na minimum da se previše ne razočaram, ali radim kao da su prepreke sasvim normalan dio priče. Na samom početku procijenim jesu li problemi rješivi i vrijedni vremena i truda. Ako jesu, nema razloga da ne krenem u njihovo rješavanje. Pri tome tražim dobro u ljudima oko sebe i u sebi. Svi to imamo. Po zakonu fizike, kad radite dobro, nema puno prostora ni vremena za loše. To je neki moj kredo. Vjerujem u našu struku, stoga djelujem, odbijam samo egzistirati.

Jako je važno da u našim strateškim ciljevima osluškujemo promjene koje se događaju mimo naših znanja i predviđanja i da ih znamo prepoznati na vrijeme, prilagoditi im se i iz situacije izvući najbolje što možemo. To se zove umijeće življenja, na koje nije imuna ni naša, knjižničarska struka.