Majda Bakić

majda.bakic@kgz.hr

Knjižnice grada Zagreba, Knjižnica Dugave

dan prvi

BEZ DEFINICIJA

Evo zašto?

Najavila se novinarka Hrvatskog radija za kratki intervju, odnosno prilog za emisiju Umijeće odrastanja povodom Noći knjige i programima koji će se u tom razdoblju odvijati na Odjelu za djecu i mlade na kojem radim. Barem sam ja tako mislila. Krivo. Zatekla me već prvim pitanjem, i naravno potpuno poremetila ionako krhku ravnotežu koju sam cijeloga jutra i poslije podneva uspostavljala pripremajući se za taj stresni posao koji moram povremeno odraditi. Dakle prvo pitanje novinarke: Uloga knjižnice u odrastanju djeteta? Molim? Kroz glavu mi prođe munjeviti bezglasni očaj, ovo fakat neće dobro završiti, kao uostalom i kod svih dosadašnjih medijskih nastupa, naprosto ne ide. I bi tako. Prvi pokušaj odgovora potpuno propao, gasi se diktafon, novinarka me malo tješi, malo ohrabruje, a najviše se glasno smije mojem očaju. Najednom predlaže da će me pitati samo ono što inače radim, pa nabroji poimence projekte, meni zlo, kažem: "Pa zar me nećete pitati o Noći knjige?". "Budem, budem na kraju. Gledajte, ako vi hoćete sada možemo samo o vašim projektima i Noći knjige, a ja ću onda doći drugi put pa ćemo razgovarati o ulozi knjižnice." Sve gore od gorega. A ne, neće biti drugog puta, mislim si ja u sebi, nema šanse, idem to sad odraditi pa kako bude. Diktafon upaljen, hvatam zrak, i pritom mislim kako je sve to besmisleno, i krenem, izmucam nekoliko fraza kao: "Uloga knjižnice u odrastanju djeteta je značajna i pozitivna." Baš pametno, kao da će itko normalan tko radi u knjižnici reći obrnuto. A zapravo moglo bi biti i obrnuto. To meni sijeva glavom dok i dalje izvlačim tko zna od kuda neke okrnjene definicije koje mi još negdje čuče u glavi i samo mi smetaju, i samo me strah da ne spojim koju nespojivu. Blagi užas. Sva sreća što je novinarka tako simpatična, draga, vesela i strpljiva. I onda konačno stigne i to zadnje pitanje o programima u Noći knjige, e to je već bilo nešto. Sve tečno, točno, čista petica. I onda, u jednom trenutku, sve prestaje, novinarka ugasi diktafon, kaže: "Eto, gotovi smo, nije bilo tako strašno, bili ste super" i zvonko se nasmije. Meni istovremeno laknulo, a kao da mi je malo i krivo, pokušam se kao nasmijati, a onda nastavimo neobavezno ćaskati čekajući dječaka Zhaozhi Wanga koji će govoriti o svojoj izložbi, literarnim radovima, hobijima i koji će svakako značajno popraviti emisiju (a bogme i ugled knjižnice).

Kad su otišli svi gosti, oprala sam čaše u kuhinji i samo mi sijeva: To sam trebala reći; to sam trebala bolje povezati; to sam rekla posve pogrešno; a što sam uopće rekla? Bila sam sto posto uvjerena da sam mogla opet ispočetka da bi bilo puno bolje, ne savršeno, to nikako i nikada, ali puno, puno bolje. Barem bez glupih pogrešaka, bez zamuckivanja i bez definicija. Zapravo su me one dotukle. Te definicije. Uhvatio me silan strah da ću ih nekako krivo spojiti tragajući onako bjesomučno za njima u zamagljenim prikrajcima mozga i onda se nekako opet uvaliti u nevolje.

dan treći

NOVA METODA PRIVLAČENJA DJETETA U KNJIŽNICU

Bilo je otprilike ovako: sredina redovne radne subote, koordinatorica koristi zatišje, prenosi knjige i slaže ih u kutije, ja kuham čaj i radim na pultu. Najednom spazim na ulazu malu, slatku djevojčicu. Malo se gega, čini mi se nasmijana i gleda prema meni. Nisam sigurna želi li ući, možda čeka nekog starijeg ili je samo u prolazu pa je zavirila iz znatiželje. Mahnem joj dva tri puta, ono lijevo, desno kao na pozdrav. Djevojčica odmah pobježe, nestane u tren. Za sekundu dvije eto djevojčice i njezine mame u knjižnici. Direktno za pult (možda pult nije u centru, ali je centralno mjesto svake knjižnice). Ona bi upisala svoju Luciju u knjižnicu. Dok mama ispunjava formular za upis, odvedem Luciju na Dječji i pokažem joj gdje stoje knjige za nju, četverogodišnjakinju. To je inače sve što mi je Lucija rekla, nije se mogla sjetiti što je zadnje čitala, što je inače zanima u životu. Izaberem slikovnicu Medo i klavir, pokažem joj malo ilustracije i ona uzme knjigu. Vraćamo se za pult, upisujem podatke, vidim po adresi prvi susjedi, mama je upisana. Izjeda me znatiželja pa pitam: "Luce, jesi li ti vidjela da ti ja mašem?" Luce se smiješi, a mama odgovara: "Zato smo se i došle upisati". I saznam kako imaju doma puno knjiga pa nemaju potrebu za knjižnicom. A onda prozborim dvije, tri knjižničarske mudrosti: "Ali u knjižnici imate puno više knjiga, pa puno novih knjiga, u knjižnici možete dolaziti na kreativne radionice i pričaonice koje za male korisnike i njihove roditelje održava kolegica iz druge smjene. Luce, možeš doći i s prijateljima pa se možete i igrati." Odlično. Mama oduševljena. Objasnim joj gdje može pronaći najave o radionicama i podijelim svakoj po jedan straničnik za Noć knjige, one odu zahvalne i sretne. Kasnije sam pomislila da je Lucija mala Kosjenka, duga plava kosa, oči sjajne od sreće i vedrine. Postoji li Regoč u ovoj priči ili ne, ne znam, ali ono što sigurno znam jest da se Luciji svaki dan čita. Sve ispričam koordinatorici i upišem na dnu upisnice crvenom kemijskom: UPISANA NOVOM METODOM - MAHANJEM. 23.4.2022.