Muke po Mediju
Noć knjižnice u Knjižnici Dugave
dan prvi
BEZ DEFINICIJA
Evo zašto?
Najavila se novinarka Hrvatskog radija za kratki intervju, odnosno prilog za emisiju Umijeće odrastanja povodom Noći knjige i programima koji će se u tom razdoblju odvijati na Odjelu za djecu i mlade na kojem radim. Barem sam ja tako mislila. Krivo. Zatekla me već prvim pitanjem, i naravno potpuno poremetila ionako krhku ravnotežu koju sam cijeloga jutra i poslije podneva uspostavljala pripremajući se za taj stresni posao koji moram povremeno odraditi. Dakle prvo pitanje novinarke: Uloga knjižnice u odrastanju djeteta? Molim? Kroz glavu mi prođe munjeviti bezglasni očaj, ovo fakat neće dobro završiti, kao uostalom i kod svih dosadašnjih medijskih nastupa, naprosto ne ide. I bi tako. Prvi pokušaj odgovora potpuno propao, gasi se diktafon, novinarka me malo tješi, malo ohrabruje, a najviše se glasno smije mojem očaju. Najednom predlaže da će me pitati samo ono što inače radim, pa nabroji poimence projekte, meni zlo, kažem: "Pa zar me nećete pitati o Noći knjige?". "Budem, budem na kraju. Gledajte, ako vi hoćete sada možemo samo o vašim projektima i Noći knjige, a ja ću onda doći drugi put pa ćemo razgovarati o ulozi knjižnice." Sve gore od gorega. A ne, neće biti drugog puta, mislim si ja u sebi, nema šanse, idem to sad odraditi pa kako bude. Diktafon upaljen, hvatam zrak, i pritom mislim kako je sve to besmisleno, i krenem, izmucam nekoliko fraza kao: "Uloga knjižnice u odrastanju djeteta je značajna i pozitivna." Baš pametno, kao da će itko normalan tko radi u knjižnici reći obrnuto. A zapravo moglo bi biti i obrnuto. To meni sijeva glavom dok i dalje izvlačim tko zna od kuda neke okrnjene definicije koje mi još negdje čuče u glavi i samo mi smetaju, i samo me strah da ne spojim koju nespojivu. Blagi užas. Sva sreća što je novinarka tako simpatična, draga, vesela i strpljiva. I onda konačno stigne i to zadnje pitanje o programima u Noći knjige, e to je već bilo nešto. Sve tečno, točno, čista petica. I onda, u jednom trenutku, sve prestaje, novinarka ugasi diktafon, kaže: "Eto, gotovi smo, nije bilo tako strašno, bili ste super" i zvonko se nasmije. Meni istovremeno laknulo, a kao da mi je malo i krivo, pokušam se kao nasmijati, a onda nastavimo neobavezno ćaskati čekajući dječaka Zhaozhi Wanga koji će govoriti o svojoj izložbi, literarnim radovima, hobijima i koji će svakako značajno popraviti emisiju (a bogme i ugled knjižnice).
Kad su otišli svi gosti, oprala sam čaše u kuhinji i samo mi sijeva: To sam trebala reći; to sam trebala bolje povezati; to sam rekla posve pogrešno; a što sam uopće rekla? Bila sam sto posto uvjerena da sam mogla opet ispočetka da bi bilo puno bolje, ne savršeno, to nikako i nikada, ali puno, puno bolje. Barem bez glupih pogrešaka, bez zamuckivanja i bez definicija. Zapravo su me one dotukle. Te definicije. Uhvatio me silan strah da ću ih nekako krivo spojiti tragajući onako bjesomučno za njima u zamagljenim prikrajcima mozga i onda se nekako opet uvaliti u nevolje.
dan drugi
PISANA RIJEČ JE PISANA RIJEČ
Bez uveza ili s uvezom, svejedno
Dobar dio te noći budila sam se i uporno odgovarala na pitanja, bolje da preskočim detalje. Pred jutro sam sanjala Petru, nismo se dugo vidjele (studira u Engleskoj), pozvala me (u snu) kod sebe, jele smo salatu i razgovarale. Prije dvadesetak godina djevojčica Petra koja me je odabrala za svoju najbolju tetu (mislim uživo). Kako se to premetanje intervjua nastavilo i na putu prema poslu, odlučih se na ovaj radikalan potez. Napisat ću sve, baš sve po redu, lijepo povezano, jasno i iskreno, i na miru promišljeno, odgovorit ću na sva pitanja iz intervjua, uključujući i potpitanja od kojih je novinarka, kad me je vidjela kako se mučim, naprosto odustala.
KNJIGA JE PRVA
Da. Točno. Knjiga je na prvom mjestu u knjižnici (ne pult). Knjiga je u fokusu, u centru, knjiga je na početku i na svršetku knjižnice. Sve radionice, svi projekti, svi programi su zbog knjige. Knjiga je kriva za sve.
SLIKOVNICA JE PRVA MEĐU JEDNAKIMA
Slikovnica je najvažnija knjiga. Knjiga nad knjigama. Slikovnici treba dati prvenstvo kod nabave, pažljivo je birati, i ono najvažnije čitati, čitati i čitati. Razne čitaonice, pričaonice, radionice za poticanje čitanja u knjižnici su jako važne u stvaranju mladih čitača, no svakako ne mogu nadomjestiti značaj čitanja kod kuće. Svakodnevno čitanje s ukućanima prije spavanja (ili barem tijekom vikenda) najbolji je temelj za budućeg čitača, i nenadomjestiv u smislu stjecanja navika. Slikovnica pomaže kod odrastanja, spoznavanja te razumijevanja svijeta u kojem je, i od kojeg je dijete još uvijek zaštićeno roditeljskom brigom i domom. Tako bi barem trebalo biti. Zato je vrlo važno pitanje: Koje slikovnice čitati? Gotovo sve, i edukativne i zabavne. Čitanje slikovnica može pripremiti dijete na neizbježne poteškoće i nepravde koje će mu se događati u odrastanju, čitanje slikovnica može pomoći djeci da sutra budu snažniji kod rješavanja problema, da budu tolerantniji, da budu suosjećajniji i bolji mali, a kasnije veliki ljudi. Čitanje slikovnica kod kuće ostaje trajna uspomena na sretne trenutke odrastanja za djecu i roditelje.
NE DAJ SE, LEKTIRO!
Dakle, poslije slikovnice lektira koja bi trebala na početku biti kratka, zanimljiva, zabavna i pametna. Poput slikovnice. S vremenom neka se samo mijenja broj stranica. Odabir lektire je prevažan da bi se prepustio prolaznoj modi. Lektirnim klasicima treba samo pridružiti kvalitetno suvremeno djelo. Starija nacionalna književnost, bez obzira na „aktualnost“ trebala bi ostati neupitna u školskom obrazovnom programu. Što je to uopće kod dječje knjige aktualnost? Korištenje aktualnih, djeci bliskih medija kako bi se izrazile humane, moralne, trajno aktualne vrijednosti. Zašto smeta poneka arhaična riječ u starijoj hrvatskoj lektiri? Zašto djeca još uvijek vole šegrta Hlapića? Nije da je baš aktualan, ni šegrt ni njegov jezik. Zašto djeca ne bi obogatila rječnik svog materinjeg jezika? Ljepota riječi i ljepota misli bit će trajno zaboravljena ako nećemo sami njegovati svoju kulturu, svoj identitet i preko dobre stare lektire. Zato ne daj se, lektiro!
KRITIČKO MIŠLJENJE BEZ KRITIKE
Kako naučiti dijete da kritički promišlja ako mu se ne dopusti da kritizira? Zašto postoje već unaprijed zadani obrasci, posebno kod analize poezije, i već formirani odgovori „što je pjesnik htio reći.“ Zašto ne dopustiti djetetu da napiše recenziju u kojoj će moći slobodno izraziti svoje misli, i odgovoriti što pjesnik ili pisac govori njemu, a ne književnim teoretičarima. Treba slijediti primjere dobre prakse i u satove lektire uz poznavanje osnove književne teorije podučavati osnove logičkog promišljanja i umijeća argumentirane rasprave.
ULOGA KNJIŽNICE U ODRASTANJU DJETETA
Pretpostavimo da imamo idealne uvjete u knjižnici, sjajan prostor za djecu, odvojen od odraslog, prostran, s raznim dodacima i umetcima za igru, kako društvenu tako i multimedijalnu. Pretpostavimo da imamo sjajnu situaciju s djelatnicima, da nas je stalno dovoljno da pokrijemo sve kutke knjižnice. Pretpostavimo da smo još uvijek puni htijenja i volje za osmišljavanjem i provođenjem radionica, iako nam je zdravlje narušeno, a i shvatili smo iznenada (šokirani) da u starenju ni traga od srebra, a kamoli zlata. Pretpostavimo da smo se pomirili sa svim sličnim prevarama poput prevarene djece kojoj smo predugo čitali bajke. Pretpostavimo da ponekad možemo sami motivirati pokoje dijete na čitanje i pisanje recenzija, na izradu prezentacije, na izložbu likovnih i literarnih uradaka. Pretpostavimo… No, svejedno na kraju svih pretpostavki ključni su oni s početka priče, prije svega roditelji, zatim odgajatelji u vrtiću, onda kolege školski knjižničari, učitelji i profesori, zato što su u njihovom svakodnevnom fokusu – upravo naša djeca čitači. Smatram da se samo u zajedničkoj suradnji značajno povećava uloga i pozitivan doprinos knjižnice u odrastanju djece.
dan treći
NOVA METODA PRIVLAČENJA DJETETA U KNJIŽNICU
Bilo je otprilike ovako: sredina redovne radne subote, koordinatorica koristi zatišje, prenosi knjige i slaže ih u kutije, ja kuham čaj i radim na pultu. Najednom spazim na ulazu malu, slatku djevojčicu. Malo se gega, čini mi se nasmijana i gleda prema meni. Nisam sigurna želi li ući, možda čeka nekog starijeg ili je samo u prolazu pa je zavirila iz znatiželje. Mahnem joj dva tri puta, ono lijevo, desno kao na pozdrav. Djevojčica odmah pobježe, nestane u tren. Za sekundu dvije eto djevojčice i njezine mame u knjižnici. Direktno za pult (možda pult nije u centru, ali je centralno mjesto svake knjižnice). Ona bi upisala svoju Luciju u knjižnicu. Dok mama ispunjava formular za upis, odvedem Luciju na Dječji i pokažem joj gdje stoje knjige za nju, četverogodišnjakinju. To je inače sve što mi je Lucija rekla, nije se mogla sjetiti što je zadnje čitala, što je inače zanima u životu. Izaberem slikovnicu Medo i klavir, pokažem joj malo ilustracije i ona uzme knjigu. Vraćamo se za pult, upisujem podatke, vidim po adresi prvi susjedi, mama je upisana. Izjeda me znatiželja pa pitam: "Luce, jesi li ti vidjela da ti ja mašem?" Luce se smiješi, a mama odgovara: "Zato smo se i došle upisati". I saznam kako imaju doma puno knjiga pa nemaju potrebu za knjižnicom. A onda prozborim dvije, tri knjižničarske mudrosti: "Ali u knjižnici imate puno više knjiga, pa puno novih knjiga, u knjižnici možete dolaziti na kreativne radionice i pričaonice koje za male korisnike i njihove roditelje održava kolegica iz druge smjene. Luce, možeš doći i s prijateljima pa se možete i igrati." Odlično. Mama oduševljena. Objasnim joj gdje može pronaći najave o radionicama i podijelim svakoj po jedan straničnik za Noć knjige, one odu zahvalne i sretne. Kasnije sam pomislila da je Lucija mala Kosjenka, duga plava kosa, oči sjajne od sreće i vedrine. Postoji li Regoč u ovoj priči ili ne, ne znam, ali ono što sigurno znam jest da se Luciji svaki dan čita. Sve ispričam koordinatorici i upišem na dnu upisnice crvenom kemijskom: UPISANA NOVOM METODOM - MAHANJEM. 23.4.2022.
dan četvrti
NAKON SVEGA
Pogledam u program Hrvatskog radija i vidim da nema naše emisije zadnjeg dana Noći knjige. Dakle, logično, ono treće pitanje o programima u Noći knjige, na koje sam najbolje odgovorila, bit će izbačeno. A možda uopće neće ni objaviti emisiju – što mi ne bi bilo ni krivo – ali onda bi trebalo preimenovati ovaj tekst u Muke po Mediju – nizašto! ZKD
PROJEKTI ZA DJECU I MLADE U KNJIŽNICI DUGAVE
Otkrivamo mlade talente (2002), Cronauti (2010), KLJUČ do znanja (2011)