Svakodnevno koristimo brojne uređaje za pristup internetu, možemo se smatrati informacijski i informatički pismenim građanima, komuniciramo privatno i poslovno putem dostupnih informacijsko-komunikacijskih tehnologija, no ponekad se ipak možemo naći u situaciji u kojoj nismo u stanju „konzumirati“ postojeće sadržaje i usluge. Ponekad je dovoljno da se nalazimo na previše osunčanom mjestu pa zbog odbljeska ne vidimo sadržaj na ekranu, može nam se dogoditi da smo slomili ruku pa se ne možemo koristiti mišem i tipkovnicom. Osim ovakvih prolaznih smetnji, brojni su građani suočeni s trajnim vidnim, slušnim, motoričkim ili kognitivnim poteškoćama pa nailaze na brojne prepreke, ne samo u fizičkom već i u digitalnom svijetu. Digitalni sadržaji i usluge mogu se smatrati pristupačnima kada ih većina ljudi lako može opažati i razumjeti, bez obzira na spomenute poteškoće. Takva se uključiva praksa, koja osigurava da i osobe s invaliditetom, starije osobe ili privremeno onesposobljene osobe nemaju prepreka u pristupu digitalnom sadržaju ili interakciji s njime, naziva digitalna pristupačnost.

Primjena načela digitalne pristupačnosti može biti složen proces jer razne vrste poteškoća i invaliditeta zahtijevaju različite vrste prilagodbe. Teško je postići stopostotnu pristupačnost, no najbolji se rezultat postiže timskim radom. Naime, digitalna pristupačnost zavisi o pristupačnosti platforme, ali i o pristupačnosti samih sadržaja koji se objavljuju pa je dobro uključiti i osobe koje održavaju mrežne stranice i mobilne aplikacije u tehničkom smislu, kao i osobe koje uređuju i objavljuju digitalne sadržaje i usluge. Prilikom testiranja stranica i aplikacija preporuča se koristiti neki automatski program za provjeru pristupačnosti u kombinaciji s pravim korisnicima, primjerice osobama s invaliditetom, koje najbolje mogu procijeniti koji su im sadržaji nepristupačni.