Knjižnica Capitolare u Veroni, također poznata pod latinskim nazivima Scriptorium ecclesiae Veronensis i Schola ecclesiae Veronensis, nalazi se u arhitektonskom kompleksu katedrale u Veroni. Izgrađena je na području Canonicato, na ostacima ranokršćanskih bazilika iz 4. i 5. stoljeća, čiji se antički podovi s mozaicima mogu vidjeti i danas.

Osnivanje Knjižnice seže u 5. stoljeće Skriptorija Schola majoris Ecclesiae, odnosno knjižarske radionice u kojoj su kanonici katedralnog kaptola pisali i sastavljali knjige na pergameni, kasnije potrebne za obrazovanje budućih svećenika. U 9. stoljeću je arhiđakon Pacifico dao snažan poticaj Skriptoriju, koji je sastavio 218 svezaka, u eri u kojoj je mnogo manji broj svezaka već bio dovoljan za formiranje bogate knjižnice. 

Početkom 13. stoljeća Skriptorij počinje poprimati karakter prave knjižnice, s prostorom za proučavanje, konzultacije i konzerviranje, a s obzirom na količinu prisutnih dokumenata, neke od njih počinje posuđivati starim župnim crkvama. Godine 1320. Dante Alighieri je bio pozvan od strane katedralnog kaptola održati zloglasni latinski govor Quaestio de aqua et terra u kanonskoj crkvi Sant'Elena, dok je 1345. Francesco Petrarca pozvan od prijatelja iz Verone, Guglielma da Pastrenga, kako bi pregledao sveske Capitolara. Oko 1450., s izumom tiskarskog stroja, Capitolar je nabavio prve inkunabule, od kojih je mnoge darovao kanonik knjižničar Paolo Dionisi 1501. 

Godine 1625. knjižničar Agostino Rezzani odlučio je knjižnu građu pohraniti u neke skrivene prostore u obližnjoj prostoriji dok je čekao izgradnju nove građevine, a izradio je potpuni katalog prisutnih rukopisa. Rezzani je iznenada umro za vrijeme strašne kuge 1630. godine, a s njim je izgubljena i spoznaja o točnom položaju te neprocjenjive baštine. Tek su 1712. godine uspjeli pronaći zagubljene dokumente, te je konačno izgrađeno novo sjedište knjižnice na zapadnoj strani klaustra, koje je svečano otvoreno 1725. godine. Tih se godina knjižna baština povećala zahvaljujući brojnim donacijama obitelji Veronese i velikih kolekcionara. Tijekom Napoleonovog pohoda zaplijenjen je 31 kodeks i 20 inkunabula, kako bi se obogatila zbirka i arhiv Nacionalne knjižnice Francuske, a od njih su se samo neki vratili 1816., na kraju Napoleonova Carstva.

U 19. stoljeću knjižnica je bila protagonist brojnih filoloških aktivnosti, posebno njemačkih učenjaka, koji su ponovno otkrili brojne dokumente napisane u 5. stoljeću, ali zatim ostrugane u 8. stoljeću kako bi ponovno upotrijebili pergament za pisanje drugih tekstova. Capitolare je zahvatila poplava 1882. i tada je blato uništilo više od 11.000 pergamenata. Bombardiranje 4. siječnja 1945., na kraju Drugog svjetskog rata, pogodilo je i uništilo glavnu dvoranu. Srećom, knjižničar Giuseppe Turrini, koji je već radio na restauraciji pergamenata oštećenih poplavom, rukopise i inkunabule premjestio je na sigurno. Zaslužan je i za obnovu sjedišta knjižnice, koja je svečano otvorena 28. rujna 1948. godine.

Knjižna baština knjižnice, obzirom na njenu antičku utemeljenost, posebno je bogata i sastoji se od preko 70 000 monografija, antičkih zbirki od 1200 rukopisa, 268 inkunabula, 2500 šesnaestostoljetnih i 2800 sedamnaestostoljetnih zbirki, arhivskih zbirki od 11 000 pergamena i brojnih fascikli dokumenata koji se tiču kaptola i nekih veroneških obitelji i neke zbirke fotografija među kojima su brojna djela Moritza Lotzea. 

Capitolare čuva zbirku od preko 1200 rukopisa, uključujući jedinstvena djela u svijetu. Na njegovim policama nalazimo tekstove koji se odnose na najrazličitije discipline: teologiju, pravo, poeziju, filozofiju, astronomiju, medicinu, botaniku, povijest i brojne druge znanosti.

Među najprestižnijim djelima nalazimo najstariji primjerak na svijetu De Civitae Dei svetog Augustina, napisan početkom 5. stoljeća, kada je svetac još bio živ. Od temeljne su važnosti Gajeve institucije koje datiraju iz 5. stoljeća, jedini tekst klasične rimske jurisprudencije u svijetu koji je preživio bizantske manipulacije Justinijanovom reformom, a koja je do nas došla u obliku palimpsesta. Veroneseova zagonetka, mala enigma sačuvana u kodeksu iz 8. stoljeća, najstarije je pisano svjedočanstvo o tome što će postati talijanski jezik, a datira s kraja 8. stoljeća.

Među najdragocjenijim blagom nalazimo i Kodeks VI, jedno od najstarijih cjelovito sačuvanih knjiga ljubičastog evanđelja, ispisano elegantnim srebrnim i zlatnim slovima, koje je svojom ljepotom i veličanstvom oduševilo i svetog Bernardina Sijenskog (1380.-1444.).

Takozvani Ursicinov zakonik, prema imenu njegovog prepisivača, dokaz je da je veronski Skriptorij, na kojem je nastala Knjižnica, već bio aktivan u 6. stoljeću, jer izvještava uz potpis pisara i oznaku mjesta i datuma: Verona, kalendari kolovoza godine Agapitova konzulata (1. kolovoza 517.).

Među najznamenitijim prikazima, takozvana raterijanska ikonografija prvi je grafički prikaz Verone, evokativna i narativna slika, koja je dobila ime po biskupu koji ju je naručio, Rateriu iz Liègea (892.-974.). Izvornik je izgubljen tijekom Francuske revolucije, a prvi primjerak, izrađen tehnikom sličnom originalu i ovdje sačuvan, datira iz 1739. godine i pripadao je veronskom intelektualcu Scipioneu Maffeiju.

Uz svoje zbirke kodeksa, Capitolarska knjižnica posjeduje bogatu arhivu pergamena, diploma i rukopisnih dokumenata. Kaptolski arhiv svjedoči o djelovanju veronskih kanonika tijekom stoljeća i uključuje niz od približno 11 000 pergamena, od kojih najstariji potječe iz 710. godine, te 716 mapa s papirnatim dokumentima, počevši od 13. stoljeća. Ovoj dokumentaciji pridodani su fondovi koje su Arhivu darovale privatne osobe i ustanove. Ti su materijali pretrpjeli veliku štetu u poplavi Adige u rujnu 1882.

Zbirke Knjižnice uključuju i brojne druge vrijedne tekstove i dokumente, ne samo rukopise, već i oko 100.000 tiskanih svezaka uključujući inkunabule, tekstove iz šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, te moderne i suvremene tekstove. Sva ova djela čine izuzetno bogatstvo znanja, koje se proteže kroz stoljeća i događaje u povijesti, koje nas i danas fascinira.

Osim knjižnice i arhiva, tu je i Kanonski muzej u kojem se nalazi umjetnička galerija i korpus svetog pokućstva iz crkava vezanih uz kaptol: kadionice, križevi, papinski prstenovi ukrašeni elementima od zlata, srebra, biserno i obojeno kamenje, koje datira iz različitih povijesnih razdoblja u rasponu od srednjeg vijeka do devetnaestog stoljeća. U ovim freskama oslikanim sobama možete se diviti djelima Francesca Moronea, Antonija Badilea, Giovannija Carota, kao i nekim arheološkim predmetima pronađenim tijekom iskapanja u području klaustra, a datiraju iz ranokršćanskog razdoblja.