Viđenje

Viđenje

Noćas kada sam ja spavati hteo,

Željan da telo umorno odmaram,

Duh stare sreće obuze me ceo,

I ja sam poš’o srce da otvaram.

Iz snova prošlih, prijatnih ko duge

Nisam video ovaj život grubi,

Već moje nebo, moj zavičaj tuge

I tebe s vencem što ti kosu ljubi.

I tebe s vencem. A tuga se splela

U tajnu želju, punu nežne tame,

Koja ti skriva lice sve do čela,

Pod kojom misliš, nepomična, na me.

Pojava tvoja pričaše mi kako

Patiš, zajedno s pogledom ti holim:

Ja sam te gled’o i zanesen tako

Šaptao da te ko smrt svoju volim.

Noć je spavala pokrivena mirom,

Mrak se širio ko more duboko,

A ja sam budan, s tobom i sa lirom,

Doček’o zoru, ne sklopivši oko.

Danas sam set’o ulicama tužan,

Svaki mi korak beše prava beda:

Znam da izgledah tada vrlo ružan,

I tebe spazih, ti si bila bleda.