In Memoriam

In Memoriam

Postoji jedan neverovatan gad

koji se zove Miroslav Antić.

Ždere moj hleb.

Pravi moju decu.

Nosi moja odela.

Sa mojom ženom redovno leže u krevet svake noći,

jer zna da sam ja tog trenutka

daleko negde, u Lenjingradu.

I taj Antić

koji me je upropastio i kao pisca

i kao čoveka,

dakle, taj Antić,

koji će jednog dana vrlo strpljivo

leći u moju sopstvenu grobnicu,

pita me jednog jutra:

šta vam je, bogamu, čoveče,

izgledate mi nekako bolesni?

A šta se,

izvinite za izraz,

baš njega tiče kako mi je

i dokle ja to mogu.

O meni se najdivnije brinu

oni koji me ostavljaju na miru.

A on,

pere ruke mojom rakijom,

ima ključ od mog ateljea,

petlja sa mojim plavušama.

Ljudi, taj me tera da čitam knjige,

ogovara me u rođenoj kući,

svašta laže,

mojoj deci, zamislite svinjariju,

mojoj deci kupuje sladoled

i podmićuje ih.

Bio sam mornar.

Bežao sam.

Ili odem, na primer, u Pariz.

Pokrijem se ćebetom preko glave.

Pustim brkove.

A on me i tu pronađe,

u nekoj bednoj Ulici Žolive,

u nekom bednom hotelu,

i vrati kući, i rasplače me.

Mati moja Melanija,

koja ne zna da je rodila mene

a ne njega,

više ga voli,

više mu veruje,

i on to još kako koristi.

A on je ta upeglana stoka

kojoj ja pišem biografiju.

On je ta uvažena životinja

kojoj ja dižem spomenik,

ovako popljuvan i sam

i do krajnosti zgađen

što moram da mu javno pozajmim oči,

i dušu, i ono malo para

koje sam jedva pozajmio.

Kad sam ja, na primer,

skočio sa Petrovaradinske tvrđave,

on je uskakao u đačke čitanke.

Kad me je doktor Savić lečio od alkohola,

on se pravio kao da ima neke veze sa filmom.

Gde god se pojavim,

gurao me je da ga ne obrukam.

Mešao se u moje snove.

Primao je moje nagrade.

Cerekao se na prijemima.

Jedan licemer.

Jedan stvarni licemer.

Jedan – provincijalac.

Jedan što je trpeo sve ono

što ja nikada nisam mogao da istrpim.

I koji sada tako divno žuri

da crkne što pre umesto mene,

da bi umesto mene,

đubre jedno,

da bi umesto mene

što pre jedini živeo.