De Profundis

De Profundis

Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema: 

što utehom zovu, zovi zaboravom; 

jad istinski dubok nikad ne zadrema. 

Rastrzana tako među snom i javom, 

gledajući kako nepomično bdije 

taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom. 

Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije 

ni sad ispijena ta čemerna čaša, 

i svirepi otrov jedne ironije; 

i da će nas večno strasna prošlost naša 

u nemirne noći da trgne i seti, 

kao zveket lanca starog robijaša. 

Surovi će dani doći i uzeti 

svaki po svoj deo od srca što bunca, 

što želi, što moli; a ti ćeš se peti; 

peti neprekidno, do kobnog vrhunca, 

golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete 

pružajući ruke i vapijuć: Sunca. 

I tako ti dani bez sreće i mete, 

odnoseć' svoj deo stradanja i suza, 

kao gavrani će kraj nas da prolete, 

i ne pokidavši ni jednu od uža 

što nas vežu i sad za prošlost, što stoji

za nama i gleda na nas k'o Meduza. 

Hajd'mo, o Muzo, amo milu ruku, 

mladosti moje to uzglavlje meko 

dugo nam ima do u tihu luku, 

ostrvo mira i sad je daleko. 

Katarke stoje gordo na toj vodi 

što znači život... mi hitamo žurno; 

nejasno nebo nad nama se svodi, 

pod nama more nemirno i burno. 

I zaman hita naše slabo oko 

kule tog mora da pozna i spazi; 

istina mora da leži duboko - 

mi nad njom gremo po neznanoj stazi. 

Pitanja naša šum nejasni sreta, 

i žudnom duhu odgovara nije; 

gde je početak? Gde li čudna meta? 

U neprovidnim maglama se krije. 

Brod mnogi ovud' minu s mnogo muke, 

istine blago tražeć u dubini; 

i ne spaziše svetiljke iz luke - 

a gle po vodi razvalina njini... 

ne s teškom kotvom ne srljaj duboko, 

ranjeno srce drukčije nam zbori, 

niti u pustoš pustaj žudno oko, 

da te nespokoj za saznanjem mori. 

Spokojan pogled po površju baci, 

sladosnog mira tu ćeš samo steći. 

O, Muzo, tuda samo trepte zraci, 

i val se pjeni slatko žuboreći. 

I snivaj samo, biće manje suza 

i više svjetlih i spokojnih noci... 

svikni na odmor pod teretom uža 

istina jedna i sama će doći. 

Zovi se ljubav i nas samo pjevaj, 

i našu mladost bezbrižno i ti'o: 

u jednom srcu cio svemir ima, 

u jednoj suzi ima život cio 

Ne pitaj nikad: zvuke naših dana 

hoce li vjetri da raznesu šumom, 

ko bjeli behar sa procvalih grana, 

il' cvjeće nekad nad našijem humom; 

il' će da žive... niti pitaj, mlada, 

da li se rodi odjek tvome glasu, 

I da l' ga naše gluho doba sada 

vjencima svojim il' kamenjem zasu, 

Budi ko ptica sa sjevernih mora, 

stanovnik magle i ostrva leda, 

što pjeva žudno izmeđ' lednih gora, 

ne pitajući da l' je kogod gleda, 

i da l' je sluša; i sred mrtvog dola 

cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije 

i najzad umre - bez imalo bola 

što joj pjesmu nikad niko čuo nije!