De Profundis
De Profundis
Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema:
što utehom zovu, zovi zaboravom;
jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako među snom i javom,
gledajući kako nepomično bdije
taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom.
Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije
ni sad ispijena ta čemerna čaša,
i svirepi otrov jedne ironije;
i da će nas večno strasna prošlost naša
u nemirne noći da trgne i seti,
kao zveket lanca starog robijaša.
Surovi će dani doći i uzeti
svaki po svoj deo od srca što bunca,
što želi, što moli; a ti ćeš se peti;
peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
pružajući ruke i vapijuć: Sunca.
I tako ti dani bez sreće i mete,
odnoseć' svoj deo stradanja i suza,
kao gavrani će kraj nas da prolete,
i ne pokidavši ni jednu od uža
što nas vežu i sad za prošlost, što stoji
za nama i gleda na nas k'o Meduza.
Hajd'mo, o Muzo, amo milu ruku,
mladosti moje to uzglavlje meko
dugo nam ima do u tihu luku,
ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
što znači život... mi hitamo žurno;
nejasno nebo nad nama se svodi,
pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita naše slabo oko
kule tog mora da pozna i spazi;
istina mora da leži duboko -
mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja naša šum nejasni sreta,
i žudnom duhu odgovara nije;
gde je početak? Gde li čudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.
Brod mnogi ovud' minu s mnogo muke,
istine blago tražeć u dubini;
i ne spaziše svetiljke iz luke -
a gle po vodi razvalina njini...
ne s teškom kotvom ne srljaj duboko,
ranjeno srce drukčije nam zbori,
niti u pustoš pustaj žudno oko,
da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po površju baci,
sladosnog mira tu ćeš samo steći.
O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
i val se pjeni slatko žuboreći.
I snivaj samo, biće manje suza
i više svjetlih i spokojnih noci...
svikni na odmor pod teretom uža
istina jedna i sama će doći.
Zovi se ljubav i nas samo pjevaj,
i našu mladost bezbrižno i ti'o:
u jednom srcu cio svemir ima,
u jednoj suzi ima život cio
Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
hoce li vjetri da raznesu šumom,
ko bjeli behar sa procvalih grana,
il' cvjeće nekad nad našijem humom;
il' će da žive... niti pitaj, mlada,
da li se rodi odjek tvome glasu,
I da l' ga naše gluho doba sada
vjencima svojim il' kamenjem zasu,
Budi ko ptica sa sjevernih mora,
stanovnik magle i ostrva leda,
što pjeva žudno izmeđ' lednih gora,
ne pitajući da l' je kogod gleda,
i da l' je sluša; i sred mrtvog dola
cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
i najzad umre - bez imalo bola
što joj pjesmu nikad niko čuo nije!