Beograd u ropstvu

Beograd u ropstvu

Otkada te nisam video, moj Grade

Na stavama mirnim Dunava i Save,

Gde sam svoje dane provodio mlade,

Dane prvih snova, ljubavi i nade.

Surova je bura preko tvoje glave

Pregrmela besom svireposti slepe,

Uništila s mržnjom tvoje noći plave,

Proleća, leta i jeseni lepe.

Kako si mi danas mračan i oron’o!

Ni pusta traga radosnom životu;

Varvarin je grubi zlurado ti don’o

Glad, ropstvo, bedu, uvredu, sramotu.

Od zavere mračne na slobodu ljudi

Ti si mučki udar zadobio prvi,

Ponosan i hrabar, iz tvojih su grudi

Potoci potekli plemenite krvi.

Danas, ti si tužan i ostavljen skoro.

I ulice tvoje i tvrđava stara

Puste su, i njima odjekuju sporo

Još samo teški koraci varvara.

Al’ plavom noći, kada duše traže

Utehe u miru što s visina dođe,

Duh slobode, pored oružane straže,

Nevidljivo tvojim ulicama prođe;

Odlazi na stare bedeme, i stane

Gledajući vidik u nadi i slutnji;

Osluškuje dugo, dokle zora svane,

Udaljen u buru što bruji i tutnji.

Jer daleko tamo haos je krvavi

Za slobodu i za ropstvo, koji huji,

I urla i besni u sveopštoj stravi,

U orkanskoj vatri, strasti i oluji.

Dok umorne duše, bez sreće i nade,

U nemirnom snu se rastaju od sveta

Sramote i ropstva, moj ponosni Grade,

Duh slobode tvojim ulicama šeta;

I obiđe žrtve što se u snu snaže

Nadom na slobodu; i kad osmeh stidljiv

Prve zore sine na one što traže

Hleba, – on je min’o pokraj mrtve straže

Besmrtan i miran, ponosan, nevidljiv.