Beograd u ropstvu
Beograd u ropstvu
Otkada te nisam video, moj Grade
Na stavama mirnim Dunava i Save,
Gde sam svoje dane provodio mlade,
Dane prvih snova, ljubavi i nade.
Surova je bura preko tvoje glave
Pregrmela besom svireposti slepe,
Uništila s mržnjom tvoje noći plave,
Proleća, leta i jeseni lepe.
Kako si mi danas mračan i oron’o!
Ni pusta traga radosnom životu;
Varvarin je grubi zlurado ti don’o
Glad, ropstvo, bedu, uvredu, sramotu.
Od zavere mračne na slobodu ljudi
Ti si mučki udar zadobio prvi,
Ponosan i hrabar, iz tvojih su grudi
Potoci potekli plemenite krvi.
Danas, ti si tužan i ostavljen skoro.
I ulice tvoje i tvrđava stara
Puste su, i njima odjekuju sporo
Još samo teški koraci varvara.
Al’ plavom noći, kada duše traže
Utehe u miru što s visina dođe,
Duh slobode, pored oružane straže,
Nevidljivo tvojim ulicama prođe;
Odlazi na stare bedeme, i stane
Gledajući vidik u nadi i slutnji;
Osluškuje dugo, dokle zora svane,
Udaljen u buru što bruji i tutnji.
Jer daleko tamo haos je krvavi
Za slobodu i za ropstvo, koji huji,
I urla i besni u sveopštoj stravi,
U orkanskoj vatri, strasti i oluji.
Dok umorne duše, bez sreće i nade,
U nemirnom snu se rastaju od sveta
Sramote i ropstva, moj ponosni Grade,
Duh slobode tvojim ulicama šeta;
I obiđe žrtve što se u snu snaže
Nadom na slobodu; i kad osmeh stidljiv
Prve zore sine na one što traže
Hleba, – on je min’o pokraj mrtve straže
Besmrtan i miran, ponosan, nevidljiv.