Jutarnja idila

Jutarnja idila

† Mihailu Petkoviću, mome bratu

Imao sam i ja veselih časova,

nije meni uvek bilo kao sada;

imao sam i ja sate bez bolova,

osmejaka vedrih i radosti, mada

to je davno bilo... Na grudi sam ruke

prekrstio svoje. Gledam kako tama,

nečujno i tiho, ne praveći zvuke,

po zidu se penje u čudnim slikama:

k'o ljubavna čežnja, kao tuga znana

preko mrtve drage, preko groba lednog;

i nasuprot tami iz ranijih dana,

javlja mi se slika srećnog jutra jednog.

Ustao sam rano, preko običaja;

otvorio prozor. Izgledaše kao

u prirodi da je bilo okršaja

nekog groznog, strašnog. Vazduh mokar pao.

Neba nigde nema. Možda je propalo.

Elementi strasti negde se još bore.

Možda je i sunce ropstva nam dopalo.

Znam, tog jutra zemlji nije bilo zore.

Oblaci se sivi uplašeno nagli

ispred moga oka, i kao da mole

za pomoć, spasenje njima, kiši, magli,

od nečije ruke što ih tera dole.

Naglo odoh k njima. Tamo videh kako

zalaze sva bića, i propast ih nosi;

videh da se gasi i svetlost i pak'o,

neku mutnu utvar da maše i kosi.

U trenutku jednom ne znam šta se desi...

Kada se probudih, udarahu zvona,

uz očajni ropac umirahu gresi,

kupljeni životom: to mre vasiona,

zemlja, njeno vreme. Umirahu boje,

s njima duše ljudi i grobovi njini:

sazrevahu zvezde, al' da ih opoje

ne ostade niko, ni noć u crnini.

I nesta planeta i životu traga;

izumire i smrt. Više nema ljudi;

sa mene se poče da otkida snaga,

svi udovi, redom, i pogled što bludi.

Minu sve što beše, htede biti ikad.

Tama se uvuče u ideju snova:

raskošnije smrti nisam gled'o nikad.

Imao sam i ja veselih časova.