Goranov epitaf

Goranov epitaf

skriven u planinskom lišću

Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,

Ako su koje riječi, u lišću, krivo čitane.

Riječi je splelo crno lišće, lišće krvavo:

Zaplakan, u sumrak ih je, sâm, odgonetavao

Tvoj prijatelj 

Rodivši se u prvi dan proljeća,

Trinaeste dvadesetog stoljeća,

Ispijao sam vrč života, u mukama,

Trideset vedrih i čemernih ljeta,

Dok mi ga nije razbila u rukama

Krvnička ruka, okrutna, prokleta:

Za me sad nema vrča ni proljeća.

Moj grob leži u planini, nepoznat;

Ne znaju za nj prijatelji, mati, brat.

Vidite li, kako vam domahujem

Za svakim stablom. Više ne strahujem:

Jak sam kao zemlja koja me rodila,

Vječan kao zemlja koja me pokrila.

Zagreb (Bolnica na Rebru)

2. prosinca 1945., nedjelja, uvečer