Razumljiva pesma

Razumljiva pesma

I na ovoj zemlji život me opija.

Po njoj kada lutam moje misli blede,

gube se u nebo, u svet harmonija,

u oblak, u zvezde, nevine poglede.

Na njoj ono mesto mene samo pleni

gde stanuje ljubav, gde je radost mlada,

prolazna i lepa, kô cvet dragoceni,

kao presto snova, kao život nada.

Ne marim inače za život i brige

naroda i ljudi, za principe razne,

bacane oduvek u jedne taljige,

što ih konji vuku i sve glave prazne.

Volim oblak, cveće, kad cveta i vene,

al’ nikako ljude što ropću i pište:

Što drugoga boli, ne boli i mene;

Mene tuđi jadi nimalo ne tište.