Bezimenoj
Bezimenoj
Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rdjom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško, kada stvari šute
i kad se mijenja prošlost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.
Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
To A Nameless Woman
An antic clock on top of the closet sleeps.
Its hands are already yellow from the rust.
A tired lamp silently outlines
Narrow spaces, lonely paths.
I don't know where I am. Tired eyes sense
something dark. The night is warm, blue.
It is hard when things are silent
and the past, dream and reality shift.
So I turn off the old lamp, close my eyes.
No one will come to pay me a visit,
a thief, guest, friend or dear woman.
I lean my head on the lap of loneliness.
and listen to a whistle of the night trains.
Where are you now, where are you, oh, the nameless one?
(translated by Božica Cvjetković)