Truba

Truba Šta vredi plavetno nebo,

i zumbul i devojče i laste let.

Negde zapeva truba.

To iza gora i voda

lelek je rušne seljanke.

Rod smo.

Kad umre ćovek,

i moje srce rušno je.

Otkini zumbul s grudi,

pogni glavu;

vojnika hoće da zakopaju,

a njemu se tako živelo.

Šta vredi pop što moli,

pa krstača, pa ime,

neće se vojnik vratiti u selo,

neće poljubiti koju voli.

Otkini zumbul s grudi,

pogni glavu.

Negde zapeva truba.

La Trompette

A quoi bon le ciel bleu,

l’hyacinthe, la jeune fille, un vol d’hirondelle.

Au loin, la plainte d’une trompette.

C’est la complainte, par-delà monts et vaux,

d’une paysanne en deuil.

Nous sommes parents.

Lorsque meurt un homme,

mon cœur aussi est en deuil.

Arrache l’hyacinthe du cœur,

incline la tête :

le soldat, on s’apprête à l’enterrer,

et lui voulait tant vivre.

A quoi bon le pope qui prie,

puis la croix, puis le nom,

le soldat ne reviendra pas au village,

il n’embrassera pas celle qu’il aime.

Arrache l’hyacinthe du cœur,

incline la tête :

au loin, la plainte d’une trompette.

(Traduit par Boris Lazić)

Sa sajta Pesma Na Dan:

Iz knjige Sabrana dela Momčila Nasatsijevića, knjiga 1, Dečje novine, SKZ, Gornji Milanovac, Beograd, 1991.

Nastasijević je uveo potpuno novu jezičku ekonomiju, koju su sledili gotovo svi najvažniji posleratni srpski pesnici. Najvažnije je, međutim, pored tih formalnih dostignuća, razmicanje egzistencijalnih i emotivnih kooordinata srpske poezije, koje je i u ovoj, poznatoj pesmi moguće naslutiti.