Makar sam još uvijek vruće glave, a takav obično nisam u stanju napisati više od nekoliko suvislih rečenica, nakon godina pravosudnog apsurda kojemu je izložen netko meni neprocjenjiv, vrijeme je da kažem – netko meni neprocjenjiv kolateralna je žrtva jednog, po svoj prilici, opskurnog političkog obračuna nedostojnog čak i svinjca čijim smo za klanje predviđenim svinjama Davor Ivankovac i ja jednom davno čitali pjesme. Iza tog obračuna stoji najgora oportunistička, zadrigla, prljava nacionalistička ološ, koja ne preže ni pred čim u nastojanju da zadovolji svoje mahom metaboličke ciljeve – kratkoročne, srednjoročne ili dugoročne. Nemoć koju pritom osjećam, dosad je pretvarajući u mahom autodestruktivne geste i postupke, ono je zbog čega ovdje, zasad računajući na napuštenost ovoga sajta, upisujem njezine neprobavljive viškove, u potpunosti svjestan da beskrupulozno i tzv. nezavisno pravosuđe bez pardona ljudima uništava živote – onda kada je njihovo uništavanje pretpostavka postizanja rečenih ciljeva i za rečene, navodno, ljude. Nemoć zbog nemogućnosti nepobitnog dokazivanja onoga i onih koji stoje iza prljave rabote kojom su – zasad, vjerujem, kolateralno – jednoj divnoj osobi predviđeno uništeni karijera i zdravlje. Ali ne damo se: ostajemo jedno drugom, spremni na sva predstojeća odricanja, i sve niske udarce koje dosad nismo primili. A primit ćemo ih, u to ne sumnjamo. Naravno da pritom boli svako dociranje (ili pokušaj cipelarenja, ili pak samo cipelarenje) drugarica i drugova s literarne ljevice – onih koje, ma kako se u nekom trenutku osjećao i ma što doživio – i dalje iskreno poštujem (i književno i ljudski). Ne samo zbog njih samih (ili zbog samoga sebe), već i stoga jer znam da svako osipanje literarne i svake druge ljevice, svaki izostanak sinergije znači neminovni nastavak općedruštvene agonije kojoj smo, nerijetko mi se čini, izloženi čitav život. Te udarce, naročito one (ne)vidljive s društvenih mreža, u to ime stoički trpim, a u nadi da će važnost apostrofirane sinergije biti prepoznata – dok još ili ako već nije kasno. Moja supruga i ja nastavljamo borbu, kako s provodiocima institucionalnog (be)zakonja, tim moralnim talogom koje nerijetko štedi ili čak otvoreno štiti najgore među nama, tako i s bolešću za koju sam uvjeren da je posljedica godina sustavne traume kojoj je moja supruga izložena – kao, sada već, osoba s višegodišnjim statusom onkološke pacijentice: (koga briga, to je ionako samo karcinom dojke, jedan od mnogih u zemlji domoljublja i ostalih karcinomâ). I znam da je iznošenje merituma ono čime si/nam samo mogu pogoršati, stoga (zasad) ove bilješke vodim ovdje, na ovoj mrtvoj stranici započetoj iz posve drugih razloga (koje mi kojekakvi ličnim tričarijama opčinjeni egomanijaci do danas nisu oprostili, i na koje ovakva bilješka može imati samo terapeutski učinak). Borba ide dalje, ishod je (ne)izvjestan, a ja ne mislim šutjeti: ne zato što mi je životna ambicija junačiti se bez kraja i konca, već zato što gomilanje boli u želucu uvjetuje odgovor – zasad makar kao šapat. Usprkos, kao što rekoh, nemogućnosti neoborivog dokazivanja poveznica koje se tiču ljudi odgovornih za ovaj scenarij – među kojima su i oni kojima pucanje iz automobila, kao i fašistoidna cvilež o kojekakvim navodno zlatnim grobnicama nisu strani. Ne, ne, drugarice i drugovi pisci (i poneki, da se izrazim kao ono desničarsko spadalo iz Tovarnika, čitaoče): bojim se da niste kadri zamisliti kakve prilike prevladavaju na istoku. Time ne podcjenjujem vašu moć imaginacije, ali time ujedno ne podcjenjujem ni pakao kojem su na istoku podvrgnuti oni koji ne pristaju na blowjob lokalnim šerifima te njima srodnoj, od svake vrste odgovornosti osim odgovornosti prema samoj sebi pošteđenoj gamadi. Kojih  je, to valjda ne trebam reći, sve manje. A među koje ne spadaju neki od onih za koje vi, tristotinjak kilometara zapadno od pakla, mislite da su beskompromisni borci za slobodarsko sutra: nisu, dapače, njihova je uloga u vašim očima relativizirati pakao čiju agoniju aktivno (su)kreiraju – skupa, dakle, s analfabetima koji su nas prije više od tri decenije okupirali, u međuvremenu se pobrinuvši da privremenost evoluira u trajnost, a nada u beznađe. Makar još uvijek vruće glave, ali i dužnost mi je i nužda uhvatiti se u koštac s vlastitom šutnjom, sve ako me/nas predstojeća glasnost, pored života (zato što zdravlja već jest), koštala poruge onih ljudi koji se kunu u slobodu i kojima i dalje – zato što alternativa znači naš definitivni kraj – nastojim vjerovati. 

(fn)