Utorak, 1. prosinca 2020., 14:15

Franjo Nagulov: Bol koja seže u beskraj - projekt Cvelferica, panonizam, pismo književnosti, znanosti i kulture (Osijek – Cvelferija, 2014. – 2016., i dalje)

(Rad je objavljen u dvotjedniku "Vijenac" Matice hrvatske koncem 2016. godine, a donosi pregled projekta "Cvelferica" na čijem su čelu bili profesori Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku: Goran Rem, Sanja Jukić, Ružica Pšihistal i Ivan Trojan)

Primivši zamolbu profesora stilistike Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Osijeku Gorana Rema recepcijski se osvrnuti na naslovno spomenuto književno te književno-znanstveno, kulturološko, ali podjednako i povjesničarsko te metafizičko šestoknjižje uz, dakako, osjećaj časti, bilo mi je promisliti i kroz prizmu vlastitoga autorskog uobličenja te afirmacije kroz prostorno-vremensku dimenziju danoga, kako je u teoriji književnosti mnogo puta natuknuto, književnoga protusvijeta. Pjesnički susreti u Drenovcima, manifestacija koja tamo ne samo da stanuje nego i doslovno živi od 1994. (prethodno je, bez daljnjega, stanovala u za pisanu riječ sve manje zainteresiranim post-punkerskim Vinkovcima), središnja točka poetskoga bivanja cjelokupnoga istočnohrvatskog kraja (i šire), mjestom je i događanjem prvoga cjeloknjižnoga poetskog ukoričenja potpisnika ovih redaka što, dakako, emotivni pristup problemu čini i opravdanim i logičnim. Tomu je dodati i temeljni okidač nastanka ovoga šestoknjižja – poplavu koja je samoj Cvelferiji naštetila do možebitno nepopravljivih razmjera, a sve to praćeno je bolnim i u mirnodopskim vremenima takoreći nezapamćenim demografskim egzodusom i same Cvelferije, ali i praktički cjelokupnoga prostora Slavonije, Baranje i Srijema. S obzirom kako sam neposrednim svjedokom danoga procesa, s obzirom da na svoje oči gotovo svakodnevno promatram autobuse koji negdje daleko (Osijek – Dublin, Vinkovci – Deutschland) odvoze našu djecu, dobro odgojenu, poštenu, radišnu i poniznu, s obzirom da svjedočim rađanju pustoši i beskonačnih praznina na svakom djeliću prethodne životnosti, moram napomenuti kako mi je pisanje ovoga teksta jednim od težih zadaća, unatoč unaprijed zadanoj nepretencioznosti praćenoj iskrenom željom da tek u sasvim šturim obrisima, krokijevski, istaknem semantičku višeznačnost ovoga projekta. Pa tako nije zgorega spomenuti kako je nakon savskoga mahnitanja kobnoga proljeća 2014. godine na cjelokupnomu cvelferskom prostoru ostalo jedva deset tisuća stanovnika. Kao frenetični zaljubljenik u Slavoniju, Baranju i Srijem zbilja bih volio navedenu činjenicu podvući pod nazivnik privremenosti, no racionalnom je biću potpuno jasno da takav razvoj situacije nema nikakve veze s privremenošću. Gašenje Istoka krajnjom je posljedicom centralističke politike kao politike kontinuiteta, što nema veze s tobožnjim svjetonazorskim predznakom ove ili one Vlade i tomu se, četvrt stoljeća nakon najtežih ratnih događanja na tomu prostoru, Slavonija, Baranja i Srijem više jednostavno ne mogu suprotstaviti. Ukoliko, stoga, netko na ovaj tekst bude gledao ujedno kao i na apel da se, pobogu, nešto napokon poduzme, dakako da neću imati ništa protiv, čak štoviše, priželjkujem takvu reakciju, koliko god to idealistički ili patetično zvučalo. Uostalom, a onaj tko nije dionikom umiruće provincije to teško da može pojmiti, vrlo je tanka granica između idealizma i nihilizma. Kao, uostalom, i granica između života i smrti. To su mogli znati Satan Panonski ili pučki pjesnik Đuka Galović, obojica nažalost pokojnici, to su mogli znati oni koji jesu graničari.

Projekt Cvelferica, panonizma, pismo književnosti, znanosti i kulture, projekt koji će u potpunosti završiti tek onda kada predmet projekta postane demografski potpuno zatomljen (prazne su kuće pritom šutljivim, ali nepobitnim svjedocima u odnosu na sve izvjesniji rigor mortis ondašnjega prkosnoga, ali i vrlo umornog Bića) pismovno je, dakle, šestoknjižje s tendencijom neželjene evolucije u spomenik nestalih onima koji će na danom prostoru, kao neki novi starosjedioci, graditi posve novi, nama neznani i možebitno teško shvatljivi, a još teže prihvatljivi identitet (u čemu, logici političke korektnosti usprkos, nema ničega šovinističkog). Pismo, naime, lišeno svojih korisnika gubi esenciju te postaje predmetom arheoloških uvida (ilustracije radi, sjetimo se do danas tek u natruhama dešifriranoga etrušćanskog pisma) – dakako da u danoj opservaciji nije naročito teško primijetiti naznaku karikature, ali s ciljem stilski pojačanoga ukaza na glavaševićevski nedvojbenu beznadnost situacije. Mnogima takve paralele mogu zasmetati, nekima mogu zvučati čak i uvredljivo, no poznavatelji slavonsko-baranjsko-srijemskih prilika, dopuste li si minimum poštenja, priznat će kako je tomu jednostavno tako i nikako drugačije. U šestoknjižju, doduše, nema mjesta beznađu, no ono samo, a toga su i autori istoga svjesni (prepiska e-mailom pomogla mi je doći do stanovitih zaključaka), ima dugoročno postati predmetom istoga, kao i toliko divnih, ali zasebno nedovoljno utjecajnih entuzijastičnih eksplikata koji su u konačnici prošli tek kao vrlo blijeda uspomena (primjera radi, danas je gotovo nemoguće pronaći više od nekoliko desetaka stanovnika Vinkovaca koji su makar naslovno upoznati s pjesničkim radom jedne od najvrsnijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja Marijanom Radmilović, također drenovačkom prvoknjigovnicom, prvom među jednakima[1]).

Prva etapa projekta

Autorski kvartet koji čine profesori Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Osijeku Sanja Jukić, Ružica Pšihistal, Goran Rem te nagrađivani književni kritičar Ivan Trojan ukoričenjem pod radnim naslovom Cvelferica, panonizam, pismo književnosti i kulture, projekt postavili su temelj cjelokupnom projektnom djelovanju dane tematike. Razvrstavajući estetski osviješteno pismo u cvelferske podcjeline (prema selima kraja koja pritom čine Cvelferiju zasebnim teritorijalnim te kulturološko-geopolitičkim identitetom) kroz dani antologičarski prikaz vješto ukazuju na iznimno literarno bogatstvo danoga prostora, tradiciju istoga te prožetost modernitetom čija uočenost ukazuje na čvrste sveze s aktualnim tendencijama književne proizvodnje kruga zapadne provenijencije. Urgentni intervencionizam projekta biva jasno naznačenim poetskim uvodnikom Mare Švel Gamiršek, pjesmom, naime, Druga obala, a zatim i fotografskim zapisima Studija kreativnih ideja iz Gunje pod mentorskom palicom profesora Josipa Krunića i to na način da su načinjeni fotografski isječci pod vodom tako pojačavajući netom spomenuti predznak ionako snažne urgentnosti sveobuhvatne tragike. Tomu valja pridodati i suradnički odnos cvelferskih kroatistkinja čijom je fundamentalnom ambicijom detaljno ispitati pismo kraja prema zasebnim punktovima. Spomenuti je tako u prvom dijelu projekta naslovno naznačeni doprinos Marijane Džalo, Kate Petrović, Sanje Prister Pejakić, Anite Tufekčić te Sanje Šušnjare, ali i koordinatorski udio posebno značajnoga u čitavoj priči, naime, Gorana Pavlovića – kao ključna figura Pjesničkih susreta u Drenovcima i jedan od ključnih kulturnih djelatnika cvelferskoga kraja Pavlovićeva je uloga utkana i neminovna u svaku poru ovoga projekta. Uostalom, potpisnik je ovih redaka bio i svjedokom vrlo potresnih elektroničkih poruka koje su od strane Gorana Pavlovića bivale slanima na mnoge adrese u jeku potpunoga kaosa koji je toga nesretnoga svibnja 2014. zadao gotovo smrtonosan udarac čitavom navedenom području. Da bi sama priča dobila i na ironijskoj dimenziji, kao u režiji kakvoga nepatvorenog homo sarkasticusa poput Woodya Allena, svega koji tjedan prije velike poplave sam je Pavlović s ponosom odrađivao jubilarne dvadesete Pjesničke susrete pri čemu su istima nazočili gotovo svi laureati čineći taj događaj doista jedinstvenim. I tako, pjesnici su otišli, a stigla je voda. Miroslav je Mićanović, primjerice, te večeri u drenovačkom Domu kulture, gotovo proročanski, čitao svoju Kuću na prodaju niti ne pomišljajući koliko bi taj tekst mogao, kroz koji tjedan, dobiti na simbolici, onoj jakosti koju zbog pozadinskoga užasa nitko živ ne bi poželio (dok mrtvi, za pretpostaviti je, teško da imaju ikakvih želja). Ovu je knjigu čitati kao nadgradnju na ranije ispisani naslov Panonizam hrvatskoga pjesništva u koautorstvu Sanje Jukić i Gorana Rema (čije je prvo izdanje objelodanjeno 2012. godine), a što je poslužilo kao izvrstan temelj za tematsko-idejno te semantičko-sadržajno širenje na prostor koji obuhvaća kako one usmenotradicijske tako i postmodernističke tendencije. Valja naglasiti kako je prvi dio ovoga u konačnici šestoknjižja tematski osobito oslonjen o pjesničko stvaralaštvo što je, s obzirom na ulogu pjesništva u Cvelferiji te, jednako tako, Cvelferije u pjesništvu, zapravo posve logično. Smjer je, pak, „kretanja“ cvelferskim selima od zapada prema istoku, onako kako teče savska voda, čime projektantski predznak ovoga uratka, zajedno s fotografskim skicama, čini zasebnu estetsku dimenziju istoga. Dakako, istaknuti je i vrlo gustu konzultantsku gestikulaciju s postojećom književno-znanstvenom građom što projektu nudi temelj znanstvene izvrsnosti te mogućnosti jednako gustih i kroatistički potrebitih studentskih te daljnjih znanstvenih čitanja cvelferskoga prostorno-vremenskog postrealiteta.

Nastavak – uvid u tradicijsko pismo

Autorski dvojac Pšihistal – Rem uz urednički doprinos doajena hrvatske književnosti Ivana Rogića Nehajeva (također laureata Pjesničkih susreta u Drenovcima i, sudbinskom providnošću, onih jubilarnih, pretpotopnih) u ovoj se rukopisnoj cjelini dotiču tradicijskoga metapisma cvelferskoga kraja, također „obilazeći“ sela danoga prostora te usustavljujući usmenopredajni korpus u organiziranu, preglednu i baštinski nedvosmisleno iznimno vrijednu ukupnost o kojoj do sada nije bilo moguće ovako detaljno čitati na jednom mjestu. Knjiga objelodanjena ove godine, u mjesecu siječnju, u izdanju drenovačke udruge Duhovno hrašće (nazivom je to i godišnje nagrade za najbolju knjigu poeziju otisnutu između dvaju Susreta) konceptualno je skladna u odnosu na prethodno navedeni projektni temelj. Tako i ovdje naša priča započinje Marom Švel Gamiršek, nastavlja se fotografskim uronom u cvelfersku apokalipsu, da bi slijed raščlambi tradicijskih refleksija metapisma/metajezika putovale u smjeru istok – zapad, iz smjera izvora prema ušću, kako je u prvospomenutoj knjizi potpuno svjesno naglašeno. Antologičarski je korpus tako organizacijski autoriziran, gestikulativan, postmoderno priljubljen uz konvenciju kojoj, međutim, nipošto ne robuje – jednako kao ni sama usmenopredajnost, nerijetko kritički snažnija od tobožnjega uglavnom politički korektnoga i suzdržanoga akademskog pisma. Cvelferija, žena se opremi u bilo, stavi žari i ajd, uz onaj istaknuti urgentni karakter koji je samom esencijom dane pojavnosti, možda se i najbolje uklapa u nužnost bilježenja traga Cvelferije čije poplavom intenzivirano umiranje spomenuto na početku ovoga teksta ima biti ovjekovječeno jednako kao i sam život – sva ona, dakle, stoljeća kroz koja se Prostor, trpeći brojna egzistencijalno i geopolitički nesaglediva iskušenja, nudio branikom tobožnjih viših interesa iznalazeći svejedno načine da uz veliku, katkad nesagledivu žrtvu opstane.

Temelj je daljnjoj književnoj raščlambi postavljen kroz čitateljsko suočavanje s etnografskim činjenicama kojima je rasvijetliti ulogu prošlosti kao polaznoga čimbenika današnjici, a napose onoj vrlo tmurnoj i gotovo bezizlaznoj nihilističkoj sutrašnjici čiji katastrofični karakter nije spremnim ispisati na način da ga usputni konzumenti ovoga pregleda dožive u svojoj užasavajućoj punini. Moglo bi se reći – prikaz je to koji kazuje kako narod živi ili, preciznije, kako je živio. Od pučkih igara, predaja, kirvaja, žetvenih svečanosti, sve do svinjokolje, svete Lucije ili nadničarskih poslova, etnografska podcjelina disperzirana po projektno postavljenim unutarkorpusnim punktovima vrlo slikovito dočarava cvelferski, ravničarski, protosavski duh koji u poratnoj i posttranzicijskoj zbilji biva osuđen na subegzistenciju knjižnoga ukoričenja kao trenutno jedine nepobitne garancije njegova kakva-takva opstanka. Uz navedeno, dano istraživanje prolazi kroz temeljita čitanja formi tradicijskoga pisma, njegovo evolutivno žanrovsko multipliciranje, suzdržano prezentirajući literarnu vrijednost usmenopredajnoga podteksta. Vidljivim je, dakle, nadovezivanje na neke ranije istraživačke pokušaje koji su bivali osamdesetih godina prošloga stoljeća objelodanjivani u izdanju nakladničke kuće Privlačica urednika Martina Grgurovca, a s osobitim naglaskom na meštre pučkoga pjesništva (poput, primjerice, Tune Garvanovića) - sugestijom je to postojane svijesti uskih kulturoloških krugova o potrebi pridavanja na značaju tradicijskoga pisma kao identitetno fundamentalnoga, gotovo esencijalnoga i kao takvoga presudnog za oblikovanje identitetne forme sadašnjice unutar koje se, pak, zbog niza okolnosti (od kojih su neke prethodno navedene) događaju ozbiljne i vrlo zabrinjavajuće moralno-vrjednosne devastacije.

Treća dionica – poezija i metapismo, Cvelferija kao lirski subjekt

Uz nužnu recepcijsku rezervu treći je dio ove priče započeti konstatacijom kako je isti umnogomu i kvalitativno najreprezentativniji – nužnu recepcijsku rezervu, naime, iz sasvim pragmatičnoga razloga: s obzirom da je potpisnik ovih redova i sam pjesnik te povremeni teoretičar pjesničke proizvodnje, a uz navedeno i dugogodišnji sudionik Pjesničkih susreta u Drenovcima razvidnom je, dakle, mogućnost nešto subjektivnijega pristupa. Pa ipak, antologičarski predznak izvrsne preglednosti, a nadasve jasnoga i vrlo studioznoga uvodnika čini knjigu autora Sanje Jukić i Gorana Rema naslovljenu Cvelferica, ispod sto jata vrana i između sto njiva, poezija i metapismo (dakako, objelodanjenu u izdanju slavonsko-baranjsko-srijemskoga ogranka Društva hrvatskih književnika te spomenute udruge Duhovno hrašće koncem 2015. godine) kvalitativno iznimnom. Tomu se nipošto ne treba čuditi – rad dugotrajnih stilističara prožet izravnim sudjelovanjem u kreiranju Susreta temeljem je ovoga štiva kao posve logične nadgradnje. Dovoljno je, primjerice, prisjetiti se Drenovačke antologije hrvatskoga pjesništva čijom je urednicom profesorica Jukić. Isto tako, ne treba smetnuti s uma kako drenovačku pjesničku biblioteku mladežnih prvoknjigovnika od 1998. godine sve do danas uređuje profesor Rem. Praktično iskustvo, uz nedvojbena teorijska znanja, ovom dvojcu daje puni legitimitet za takvo, prema tome, iskustvo iznimne ne samo literarne nego i subcivilizacijske, cvelferske osjetljivosti.

A imena koja je ovdje vidjeti najbolje potvrđuju kako u danomu projektu ne postoji pretencioznost, kako je, dakle, cvelferski udio unutar pjesničke, ali i književnoteorijske produkcije izuzetan. Tako je navesti tradicionalisticu Mariju Tucaković Grgić, živoga kulturnjaka te povremenoga tekstopisca Andriju Matića, doajenicu ukupne hrvatske književnosti Maru Švel Gamiršek, dok je s druge strane izdvojiti iznimno bitna imena hrvatske pjesničke scene osamdesetih (na ovamo) – quorumaške, naime, pionire Miroslava i Krešimira Mićanovića. Isto tako postnarativnoga nagrađenika Susreta Marinka Plazibata (generacijskoga srodnika Romeu Mihaljeviću) kao i još neka imena koja nedvojbeno potvrđuju stalnost pjesmopismovne reaktualizacije, slobodnim rječnikom rečeno, cvelferske literarne scene, one, naime, lirologije nebrojeno puna preispitane na stageu drenovačkoga Doma kulture, također pogođenoga razornim karakterom savske bujice koja će u međuvremenu, pokazuje se, transferirati u red kulturoloških odrednica Kraja.

Završni se dio ovoga dijela ukupnoga korpusa oslanja o problematizaciju metapisma, ukaz na teorijsku (kako književnu tako i kulturološku) osviještenost autora cvelferskoga prostora pri čemu, naravno, napose valja ukazati na dokazane teoretičare Miroslava i Krešimira Mićanovića – njihova, dakle, ispitivanja Prostora kroz Jezik kao i literarne te teorijske transgresije Prvoga u Drugo.[2] Pritom je stilističarsko urednikovanje tekstualnoga bića bliskog stilistici samoj već samo po sebi projektno zanimljivim ostvarenjem na koje je gledati ujedno i kao na svojevrsni artificijelizam, performans skriven u prividnoj strukturnoj urednosti Nad-teksta koji Pod-tekstna svjedočanstva čine, slobodnom interpretacijom zaključeno, potencijalno lirsko subjektnim. Spomenuti je pritom i dokumentarizam Ivana Ćosića, zatim Vere Erl te Sanje Šušnjare, njihov povjesničarski, ali i arhivističko-bibliotekarski doprinos izgradnji te očuvanju cvelferskoga tekstualnoga identiteta.[3]

Četvrta etapa – proza, Cvelferija u fikciji i u zbilji

Vrlo sličnim organizacijskim postupcima i vidljivom disciplinom isti autorski dvojac potpisuje i prozni pregled književne odnosno književnoteorijske te kulturološke Cvelferije. Cvelferica, ili jedan je Cvelfer tjedan-dva ranije sanjao, proza (Osijek, Ogranak DHK slavonsko-baranjsko srijemski, Duhovno hrašće, 2015.) temeljitim je i studijskim uvodnikom obogaćenim preglednikom cvelferskoga fikcionalnoga i nefikcionalnoga proznoga ispisivanja pri čemu je, već na prvu, primijetiti sličan antologičarski postavljeni sastav imena što je, s obzirom na limitirane ljudske, a samim tim i intelektualne resurse danoga Prostora, dakako, posve razumljivo. U tomu je možda, površnim uvidom, primijetiti naznaku pretencioznosti, a sve sa željom da ukupnost Djela bude kvantitativno grandioznijom. Međutim, takav bi pristup bio potpuno pogrešnim. Na ovaj korpus valja gledati kao na veliki znanstveni projekt namijenjen takvom tipu konzumacije i konzultacije, a pri čemu je bitnim dotaknuti se svih raspoloživih komponentni tekstnoga Bića.

Stoga je četvrta etapa projekta, unutar vlastitoga ukoričena, podijeljena na dvije temeljne cjeline – pregled fikcionalne te pregled nefikcionalne proze. I ovdje je nesumnjivo kako vodeće reprezentante predstavljaju Miroslav i Krešimir Mićanović, autori koji su rasli zajedno s kultnim časopisom Quorum, a pri čemu je posebno naglasiti kratku priču Krešimira Mićanovića kao fundamentalnu u tom žanru suvremene hrvatske književnosti. Dakako, pregled ne bi bio potpun kada pritom ne bismo spomenuli Maru Švel Gamiršek, autoricu za hrvatsku književnost značajnoga romanesknoga naslova Portreti nepoznatih žena i zbog njegova vrjednosnoga sebstva, ali i zbog intertekstualnih korelacija kojima je domaćinom bila sama Cvelferija.[4] Pregledu fikcionalne proze valja pridodati i, dakako, vrlo načitanoga Marinka Plazibata.

Kada govorimo o pregledu nefikcionalne proze, pak, na umu valja imati kako je posrijedi dokumentarističko usustavljivanje dokumenata vremena – svjedočanstava, naime, cvelferskoga sazrijevanja u jedan uozbiljen kulturološki kontinuum temeljen na krilatici Susreta koja bi otprilike glasila kako je krštenom čovjeku kultura kruh svagdašnji. Na toj je krilatici, posljedično, temeljen i časopis Hrašće kroz čije medijsko svojstvo djeluju kulturni i kulturološki krugovi imenovanoga Prostora. Važnu ulogu u danom kontekstu, uz spomenutoga Gorana Pavlovića, ima i dugogodišnji drenovački župnik velečasni Marko Đidara koji, na organizacijskom planu, čini neizmjerno mnogo za same Susrete kao središnju manifestaciju, sada je već naglasiti, kozmopolitskoga smisla cvelferske rubnosti. Tu je iznova spomenuti dugogodišnjega županijskog pročelnika za kulturu Andriju Matića, ali i Josipa Krunića, odgajatelja intelektualne elite Gunje i okolice bez čijega mentorstva ne bi došlo do autorske afirmacije niza imena uključujući, u konačnici, i same Mićanoviće, njegove učenike. Zaključiti je kako je ovaj golemi korpus pregleda fickionalne i nefikcionalne proze cvelferskoga prostora vrijedan daljnjih, primarno studioznih čitanja koja bi, posljedično, vodila u moguće znanstvene reinterpretacije ispitanoga, a na korist cvelferskoga civilizacijskoga kruga kao i samoga čitatelja.

Cvelferija po peti put – drama

Peti dio Cvelferice nesumnjivo najviše naginje autorskom intervencionizmu, čak štoviše, usustavljenom eksperimentiranju koje, shodno konceptualnoj prirodi projekta, odlično funkcionira. Razigranost u funkciji sjete potaknute sviješću o postupnosti potpunoga nestanka koji neminovno predstoji dramski nam pregled (koji je, kako je rečeno, i puno više od toga) čini osobito čitljivim. Pa ipak, natuknički je pojasniti ovu podnaslovnu sugestivnost. Naime, dramski pregled Cvelferica, ili su to trnci kakve samo neizvjesnost i iščekivanje mogu proizvesti (Osijek/Cvelferija, 2015.) temeljen je prije svega na dramatizaciji onoga što teorijski gledano nije dramsko, ali svakako jest dramatično. Tu je napose spomenuti dio koji se odnosi na sudbinski pojam potop, onaj koji se svibnja mjeseca 2014. godine prometnuo u zaglavni kamen cvelfersko-posavskoga pojmovlja. Potop je dramatizacijski realiziran kroz naknadnu autorsku intervenciju velikoga poznavatelja dramskoga stvaralaštva i vrsnoga književnog kritičatra profesora Ivana Trojana koji se poslužio uskoprimateljskim medijskim materijalima/svjedočanstvima vodene apokalipse. Komunikacija kulturoloških djelatnika i autora Prostora u trenucima Kaosa dovedena je u slobodne dramske okvire koji, Trojanovoj osjetljivosti zahvaljujući, pritom ne gube na autentičnoj potresnosti logičnoj s obzirom na situaciju koja je uzrokom takve komunikacije. I potpisnik je ovih redaka, makar sasvim rubno i sugestivno, svojevrsnim sudionikom dane tragikomedije – kroz akcije pomoći unesrećenima i komunikaciju s odbjeglima koji su preko noći ostali bez bukvalno ičega kao i kroz poruke podrške akterima ovoga dramatizacijskoga pothvata svijest je o danoj autentičnosti, njezinu potpunom užasu naime, potpuna.

I kao protuteža uvetiri u cvelferski (bes)kraj, jednako intervencionistički, uočena je potreba za uspostavom projektiranoga balansa koji kao takav nudi perspektivu možda ne samoga opstanka koliko spokojnoga prihvaćanja cjelokupnom postojanju karakteristične neminovnosti. Priče za djecu Mare Švel Gamiršek naslovljene Priče za Sveu i Karen njih devet ukupno, dramatizirane su u formu igrokaza te grupirane po cvelferskim selima, a po istom onom principu po kojemu je to činjeno i u prethodnim tomovima Cvelferice, dakle u smjeru zapad – istok, čime je iznova sugerirana nizvodnost vodene tragedije koja je potakla sam projekt.

Ukratko, koncepcija se petoga toma Cvelferice zasniva na tri polazišne osnove. Prvu čini dokumentacijsko-arhivsko istraživanje, drugu komunikacija s autorima ili nositeljima autorskih prava, a treću dramaturška obrada, s naglaskom, dakle, na treću kao u odnosu na projekt značenjski primarnu.

Cvelferija na studiju književnosti

Sublimacija projekta naslovljena Sinegdoha hrvatske književnosti, znanosti i kulture, Cvelferica sveučilišni je udžbenik čija gusta čitanja tek predstoje, a što je logičnim raspletom ne samo projekta samoga nego i svih nastojanja okupljenih primarno oko dugogodišnjih Pjesničkih susreta u Drenovcima. Znanstvenim je to zaključkom niza pjesničkih čitanja, dramskih uprizorenja, pučkih kazivanja, okruglih stolova, prvoknjigovnih prezentacija, nastupa književnika po danas opustjelim cvelferskim školama i rijetkim općinskim knjižnicama, objelodanjenih antologija, ali i znanstvenih nastojanja prikazivanja uloge panonizma u hrvatskoj književnosti pri čemu cvelferska dionica predstavlja jednu od neospornih polazišnih osnova svakoj suvisloj raščlambenoj aktivnosti. Kao sveučilišni udžbenik ovaj će naslov pomoći novogeneracijskom studentskom razumijevanju spomenute cvelferske uloge, ali i pružiti prostor kako reafirmativnom, tako i novoafirmativnom nastojanju u čemu je zasluga autora udžbenika Sanje Jukić, Ružice Pšihistal, Gorana Rema te Ivana Trojana izuzetna, upravo kao i završna fotografska gesta koja, u odnosu na prijašnje, utopljeničke, predstavlja izron, gestu nade kako će Cvelferija opstati, ako nikako drugačije, onda barem na prostoru dokinutih navodnika kakvo nam nudi Metapismo.

Umjesto zaključka

Nesumnjivo je kako je projekt Cvelferica, panonizam, pismo književnosti, znanosti i kulture, projekt koji i može i ne mora biti završen (a sva je prilika da će trajati i dalje) predstavlja iznimni recepcijski izazov književno-teorijski osviještenim čitateljskim krugovima, posebice sadašnjim i budućim generacijama studenata književnosti. Jednako je tako nesumnjivim kako takvu nesumnjivost, s obzirom na prethodno napisano, nije potrebno podvlačiti, pogotovo stoga što ovaj tekst nije namijenjen širokim te shodno tomu potencijalno nespremnim čitateljskim krugovima. Utoliko će si, a u prilog urgentnom autorskom intervencionizmu, i potpisnik ovih redaka, Cvelferici u čast, dopustiti jednu autorski intervencionističku gestu. Naime, slučajno ili ne, ali u trenucima privođenja ovoga teksta kraju Vinkovce je pogodio prolom oblaka i sve je poplavilo. Ne, nisu to oni ljetni pljuskovi kakvima smo se mi Srijemci veselili kao djeca bosonogi šljapkajući po novonastalim barama. Ili možda jesu, ali mi više nismo djeca kakva smo bili. A nove djece gotovo da nema. Tek jedan dječak, pomalo bojažljivo, zakoračio je u potopljeno predvečerje. Zakoračio, a ona zastao sjetivši se kako ga, na nekoj od društvenih mreža, nestrpljivo čekaju njegovi prijatelji ljuteći se što opet kasni.

[1] Od 1998. godine na Pjesničkim se susretima u Drenovcima dodjeljuje nagrada za najbolji neobjavljeni cjeloviti pjesnički rukopis mladih autora s prostora Slavonije, Baranje i Srijema koji do tada nisu objavili niti jednu pjesničku zbirku. Marijana je prva na tom danas već vrlo respektabilnom popisu (dovoljno je primijetiti imena poput Tihomira Dunđerovića, Marinka Plazibata ili iznimnoga Davora Ivankovca).

[2] Postmodernističke tendencije poistovjećivanja Nad-subjekta s Jezikom samim, okrenutost, dakle, potpuno svjesna Jeziku poznatim su primjerima novijih stilističarskih promišljanja koja, u našem cvelferskom predmetu, nailaze na sasvim plodno tlo.

[3] Nadasve je ovdje naglasiti snažan višedesetljetni doprinos Drenovčanke Vere Erl, umirovljene sveučilišne profesorice i supokretačice studija knjižničarstva na Filozofskom fakultetu Sveučulišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, svojedobno ravnateljice ondašnje Narodne knjižnice u Vinkovcima, a posljednjih godina čelnice kulturološki značajne udruge Šokačka grana čije se djelovanje zasniva na snažnim nastojanjima očuvanja šokačkoga identitetno-kulturološkoga koda kao jednoga od temeljnih identitetnih pitanja ukupnoga slavonsko-baranjsko-srijemskoga prostora.

[4] Marijana je Radmilović, naime, 1998. godine prvom bezknjigovnom laureatkinjom treće nagrade Pjesničkih susreta u Drenovcima, a naslov je njezina rukopisa ujedno i intertesktualnim postupkom – naime, u pitanju su također Portreti nepoznatih žena. Radmilovićkini Portreti predstavljaju iznimno djelo suvremenoga hrvatskog pjesništva, recepcijski, nažalost, nedovoljno ispitano, zbog čega i ovaj, makar fusnotni zapis, biva značajnim.