Četvrtak, 1. travnja 2021., 21:45

Projekt vrijedan pozornosti (Di si bio 2020.?: Stihovi pod maskom, e-zbornik, Zagreb, vlastita naklada, 2021., 111 str.)

Pošten pristup recentnom stvaralaštvu obuhvaća praćenje rubnoga. Pod „rubno“ pritom ne sugeriram kvalitativnu, već izdavačko-promotivnu rubnost, neki će reći i underground (mada i s tim terminom valja pažljivo), zonu koja ponekad sadrži kvalitativno sjajne, istovremeno jedva zamijećene trenutke kakvih je naći i u ovom slučaju. Zbornik Di si bio 2020.?: Stihovi pod maskom, elektroničko je izdanje koje i bibliotekarski procjenjujem omeđenom publikacijom (u katalogu je NSK jasno naveden ISBN publikacije). To napominjem ne zbog bibliotekarske kataloške odrješitosti, već kako ne bih bio ulovljen u kontradikciji, a zbog nekih ranijih komentara, primjerice, časopisa koji to nisu (ne želim iznova baviti se tom notornom glupošću kojoj je pridavana, i s moje strane, posve nepotrebna pažnja). Dakle, govorimo o e-zborniku čija konceptualna osjetljivost možebitno navodi na zaključak moguće interpretacije istoga kao poliautorskoga rukopisa koji supotpisuje desetero autorica i autora. Tu ću mogućnost ipak prepustiti drugim interpretatorima, uz napomenu kako je uvodni tekst svakoga ciklusa (zastupljene autorice ili zastupljenoga autora) naslovljen istovjetno glavnom stvarnom naslovu ove pozornosti vrijedne e-publikacije koja bi, koliko sam informiran, u budućnosti trebala biti otisnuta.

Matko Abramić (Čakovec, 1984.) autor je čiji tekstovi otvaraju zborničku cjelinu. Abramić je urednik poezije u nakladničkoj kući Sandorf te autor triju zbirki poezije. Uvodni tekst, Di si bio 2020.? dakle, pozicionira subjekt u trenutak uspostave novonastale (novonormalne) zbilje na koju isti, u početnoj dionici, kao jedini odgovor nudi visokofunkcionalnu autoironiju: Od zore pa do nove zore, i tako povazdan fijukne godina, a ja tu, sad, i dalje plešem, / nove brojke, novi susreti, mijenjam patetiku i epitete za sreću planeta. Od srca, // vaš Idiot. Uočljiva je bliskost „automatskoga pisanja“ lišenoga politički korektne dorade kojom je znatan dio recentnoga pjesničkog stvaralaštva u nas obuhvaćen (U ova vremena učim se ponovno živjeti), kao i literarnih lažnoaktivističkih manifestacija, trendizama i prigodničarenja bliskih stvaralačkoj igri na sigurno. Potrebi je nedvosmislenoga ukazivanja na moralno erodiranje društva utoliko priloženo i (svjesno počinjeno) mjestimično estetsko trpljenje, ustvari bliskost slamu; govor je pobješnjele ulice tako transferiran u poetički senzitivniji medij: Neki igrači jebu mater svima / Neki svirači dobivaju u pakšu / Neki se recikliraju za bakšu.

Luka Antić (Šibenik, 1986.), jedan je od aktivnijih sudionika ovdašnje slam poezije (o kojoj, sasvim sigurno, ne znam dovoljno da bih pri ocjeni bitnosti kojega predstavnika bio precizniji). Uvodnim tekstom (dakako, Di si bio 2020.?) dovitljivo opisuje redigiranu verziju izvedbenoga plana minule godine svojstvenu, rekao bih, manje-više svima: ...prva dva mjeseca u planiranju narednih deset, a zatim odjednom u rekalibriranju ostatka / života, neuspješno naravno, ne postoji tako nešto. Tekst zaigrajmo u krug kritika je kategorije sreće/tuge preduslovljene kategorijom moranja kao kakvoga plemenskog refleksa radikalizirane zbilje osjećane, dodao bih, i pri čestoj književnoj komunikaciji: zaigrajmo u blatu / kao da sutra ne postoji. Sreća je naznačena kao karakteristika individualizma otpornoga na vanjske podražaje, što odgovara distanciranju od općedruštvenoga terora emocijama također uvelike preslikanoga u polje književne komunikacije (zatvorilo je sve): ne rade birtije / ne voze tramvaji / ne prometuje Gajeva // u četiri zida pronađi sreću // ako su nosivi i ostanu uspravni.

Vanda Borelli Vranski (Zagreb, 1991.) uvodnim tekstom egzistencijalnu tjeskobu interpretira kao medij progresivnoga učenja o sebi; učenje, međutim, nužno rezultira identitetskom nesigurnošću daljnje osnaženom multiplikacijom zbilje (Stvarnosti – ima ih više), što za posljedicu ima subjektičinu, naposljetku, mentalnu devijaciju (Impresija laganog ptsp-a). Dramatičnost ciklusa upotpunjuje deskripcija post-apokaliptičnoga „lešinarstva“ (Mirno more) čemu sadržajno-semantički, a podjednako i ritamski, oponira terapeutski tekst Nada: Zatvori oči. / Zamisli sebe, / Kao ocean. / Dublje od potresa. // Čista emocija. Tekstovi su Borelli Vranski datirani.

Prolifični Žarko Jovanovski (Zagreb, 1966.) široj je javnosti osobito prepoznatljiv po romanu Pizzeria Europa (2020.), rukopisu nagrađenom na lanjskom VBZ-ovu natječaju. Subjekt uvodnoga teksta toga vicastog rubnog underground-autora (dominantno samizdatskih pothvata) posve je filmično, strangelovski, u 2020. posla imao s atomskom bombom, makar i u ličnoj postelji, koju mu je na čuvanje uručio američki predsjednik. Oružje za masovno uništenje pritom je transponirano u nadasve promiskuitetnu samosvijest (usprkos čemu je, međutim, posve neučinkovito eksplodirala, bit će zbog stavljanja pojmova „smrt“ i „pička“ u semantički ekvivalentan odnos). Oblaci u pivi i Radno vrijeme depresije pritom su tekstovi upravo izvanrednoga kvalitativnog dosega te već prepoznatljivo brbljavoga stila kojim autor uspijeva, uz zavidnu estetsku pribranost, deskribirati globalno degeneriranu svakodnevicu. Potonjim tekstom naznačeno je „vrijeme zakašnjelosti“ kojim je zamijenjeno, upravo prokleto logično, „vrijeme kašnjenja“: rado bih te upozorio da kasniš / ali ta vremena su prošla / niti kuda idemo / niti ćemo negdje stići // golo drveće šušti // prazan sam.

Subjektica tekstova Ines Kosturin (Zagreb, 1990.), autorice dviju zbirki poezije, 2020. bila je „doma“, bez predaha (od predaha!), bez i najmanje naznake kretanja; i upravo je statičnost godine (prostorno-vremenskoga stacionara) utoliko razložno uspoređeno sa smrdljivim martinom, svojevrsnim simbolom otpornosti svega najružnijega što život nudi. U tekstu Gibljivost kostiju primamljivom je figurom ponavljanja oslikana destruktivna priroda provincije: Blato pod nama / Blato naših ulica / Blato naših koljena / Blato naših kralježnica, dok tekst Salinitet snijega upravo reduciranom deskripcijom daje naznačiti razmjere post-katastrofičnoga užasa grada koji je to prestao biti: Inatljivo se ove godine / U praznine nagurao snijeg / I grad u podne izgleda gladan / Sa zjapećim ustima posvuda. Efektno korištenje figure ponavljanja pritom je vidljivo i u završnici teksta Lica straha, pri čemu je grozomoran osjećaj detektiran kao teško podnošljiva olfaktivna senzacija (To su noći kad smrdim / Na strah).

Ivor Kruljac (Zagreb, 1996.), autor triju e-knjiga poezije, poziciju subjekta u 2020. intimizira do razine drske diskrecije (A što se to vas tiče?); njegov se subjekt pritom izravno obraća čitatelju kao recipijentu poruke kojom preporučuje daljnje čitanje „ove naše publikacije“. Mjestimično posežući za vezanim stihom autor ipak, s manjim ili većim uspjehom, uspijeva zadržati ciljanu „stilsku prljavost“, napose izravnost u obraćanju, kao i intenzitet angažiranih slojeva kojim, kao u tekstu Dragi Domagoj, toliko željenom političkom nekorektnošću diskvalificira politički nekorektne (onako kako je to jedino i moguće, diskurzivno steriliziranim antietatistima usprkos): rat nisam doživio, privatizacije se ne sjećam / no o koroni i potresu moći ću suditi osobnim iskustvom, / percepcijom koju ti nećeš imati / a koju sam izravno stvorio svojim čulstvom, / i netko će pomisliti da je blago tebi / što nisi bio svjestan ovih sranja, / no ja te ustvari žalim / možda bi ti frustracija bila manja, / jer netko će ti srati da nemaš pojma jer nisi to doživio, / unatoč podacima i činjenicama koje ćeš znat / a koje ni u samoj 2020. nitko nije vidio. Iz navedenoga je razvidna i mladosubjektova reakcija na kolektivnu krivnju „prekasno rođenih“; onih, naime, koji sada već umnogome mitologizirane ´91. mora da se namjerno nisu rodili te su utoliko u svemu, suzdrže li se od bezrezervnoga divljenja upućenoga „vječno umirovljenim vitezovima domovine“, prezreni i osuđeni na drugotnost. Proživljenu katastrofu subjekt utoliko ocjenjuje privilegijom: bez preživljenoga se zla, u zemlji u kojoj najvažnija pitanja počinju riječju „di“, egzistencijalna relevantnost (kamoli sreća!) ne može postići.

Josipa Marenić (Zagreb, 1992.), nedavno autorski potvrđena i zbirkom objavljenom u ponovno pokrenutoj ediciji Jutra poezije, tekstom Di si bila 2020.? ukazuje na estetske mogućnosti primjene reducirane sintakse kojom autorski valja, čitalačka mi iskustva potvrđuju, oprezno baratati. Prokleta nedjelja ili nakon 5,5 (28. 3. 2020.) tekst je koji katastrofu detektira kao, uz ostalo, moguću polazišnu osnovu umjetničkih intervencija: nehotice sam pojela pahuljicu kada je sve bilo gotovo. / netko će 22.3.2020. pretvoriti u likovnu izložbu. Tekst Samo obična nedjelja (3. 5. 2020.) podvlači izolaciju kao medij vjerničkoga klistiranja, okidača deinstitucionalizacije vjerničkoga predznaka mi-subjekta čemu se, primijenjenom fundamentalističkom logikom katoličke džamahirije, očekivano i planirano maliciozno suprotstavlja dogmatodržava: Korona nas je učinila bezgrešno svetima, / a sada hoće vratiti okupljanja u crkve.

Subjektica uvodnoga teksta Julije Savić (Zagreb, 1992.), izvođačice/suorganizatorice tribina slama i programa vezanih uz angažiranu umjetnost, za razliku od subjektice prolegomene Ines Kosturin, dom je zamijenila prirodom (bez tendencije poistovjećenja pojmova) ukazujući, uz ostalo, na kolektivno naučene tehnike preživljavanja koje uključuju, uz ostalo, mijene druženja i izolacije, kao i birokratizirane akcije te egzistencijalne, rasplesane neopterećenosti. Izostanak komunikacije i povlačenje u sebe posljedica je izolacije naznačene obeshrabrujućom sintaksom teksta Nova godina., dok 22. ožujka. metonimijski podvlači sav užas trenutka kolektivne traume: Zagreb je u krhotinama, / Zagreb je istrčao iz stana, / Zagreb je udahnuo zabranjeni zrak / I rekao da se ne može prestati tresti. Tekst Mama. refleksija je neposrednoga iskustva suočavanja s tada posve nepoznatom zarazom, pri čemu je uloga hrane transmedijska: ona „otvara“ vrata prostorno-vremenskom utočištu koje relaciju subjektica – subjektičina majka čini makar trenutno spokojno održivom.

Subjekt uvodnoga teksta Denisa Špičića (Zagreb, 1986.), muzičara, autora zbirke kratkih priča i voditelja radionice Tekst u glazbi Centra za kreativno pisanje (sa Sarom Renar), na pitanje Di si bio 2020.? odgovara kratkopričaškom uvjerljivošću, ogoljenim opisima i kratkim dijalogom na rubu, mjestimično, izvještajnoga diskursa. Tekst Iscrpljeno dvoje izvanredno stanje detektira kao medij pogodan za progresiju prisnosti „njega“ i „nje“, entiteta dvojnoga subjekta koji na nemirne vijesti reagiraju iscrpljenom, ali postojanom bliskošću. Kao odgovor na tjeskobu u tekstu je Neizvjesnost proljeća ponuđeno čitanje: Hej, draga / Provjeri mi cement pod jezikom / Jel’ srčani ili drugi udar / Srećom, imam Semezdinovu knjigu.

Pjesnikinja i muzička recenzentica Petra Zelenika (Zagreb, 1995.) polazišni tekst, naposljetku, obogaćuje citatnim postupkom (domišljatim, unekoliko korespondirajućim citatima Dantea Alighierija i Charlieja Chaplina) da bi potom, nizom od pet tekstova označenih rimskim rednim brojevima, dotakla, uz ostalo, suepidemiju panike naspram koje slutnja smrti, u odnosu na subjekticu, dođe kao tiho priželjkivana relaksacija: Bića zavijaju rane svakim novim prolomom / Strah / Uz pratnju tutnja / Navješćuje dugu zimu.

Predgovor je poetskom dijelu zbornika napisala Monika Herceg. Pogovor je grafičkim rješenjima (ilustracijama) Nine Alvir napisao Saša Pavković. Uredništvo čine Julija Savić, Ivor Kruljac i Matko Abramić. Ono što svakako valja istaknuti humanitarni je karakter ovoga e-zborničkoga projekta. Naime, na jednoj je od preliminarnih stranica stavljen barkod koji vodi na račun Gradske knjižnice i čitaonice Petrinja koja je teško stradala u prosinačkom potresu. Dopustit ću si jednu posve slobodnu asocijaciju. Uvodni tekstovi zastupljenih autora asociraju na dramatizaciju komunikacije cvelferskih autora zabilježenu u prvoj knjizi projekta Cvelferica. Panonizam pismo književosti i kulture (Osijek, 2015.) autora Sanje Jukić, Ružice Pšihistal, Gorana Rema i Ivana Trojana (spomenutu je dramatizaciju načinio upravo Ivan Trojan), kako zbog iskaznih, katkad rubno dokumentarističkih slojeva, tako i zbog apokaliptične i kolektivno proživljene zbilje (spomenuta dramatizacija jaki je tekstualni trag cvelferske poplave 2014., a poslije koje Cvelferija gubi znatan dio stanovništva; sudbina kakva, kamo sreće da se varam, očekuje i Baniju). Nerijetki su i oni angažirani, kritički nemilosrdni trenuci koji provociraju ponoviti ranije napisano: na političku se nekorektnost odgovara političkom nekorektnošću. Moralnu devalviranost društva nije moguće učinkovito tretirati umivenim leksikom. Dakako da gard podrazumijeva smjelost i dakako da su spomenuti momenti na potpisnika ovih redaka, u kontekstu pisanja osvrta, djelovali motivirajuće, pored kvalitativnih oscilacija kojih je, to ne treba kriti, bilo. Ali ne u mjeri koja bi spriječila upozoriti na ovaj e-zbornik, na njegovu humanitarnu nakanu, kao i na plan eventualnoga tiskanja istoga. O čemu će, naravno, nešto više morati reći urednici.