Utorak, 26. siječnja 2021., 10:31

Franjo Nagulov: Namijenjeno noćnom čitanju (Miroslav Kirin, Malešne, Zagreb, Fraktura, 2019.)

(arhivski tekst, objavljen u časopisu Tema, 2019. g.)

Miroslav Kirin (Sisak, 1965.) javlja se devetom knjigom poezije naslovljenom Malešne, opsegovno zahtjevnom zbirkom pjesama u prozi podijeljenom u četiri ciklusa koja nedvojbeno nalaže izniman čitateljski napor – koncentrirani, naime, pristup, zbog čega sam, pomalo u šali, naslovno sugerirao potrebu za tihim, pribranim noćnim čitanjem lišenim okolišnih dekoncentrirajućih elemenata. Autor kojemu ni prozno stvaralaštvo nije strano (spomenimo samo roman Album iz 2001. godine kojim je zaslužio nagradu Jutarnjega lista za najbolje prozno djelo u istoj godini) aktualnim je naslovom uklonio svaku sumnju – pjesmoprozni je izričaj, naime, onaj u kojem se nesumnjivo ponajbolje snalazi, poglavito kada su posrijedi pjesmoprozne minijature kakve (i) u danoj knjizi nedvojbeno predstavljaju estetske vrhunce kojim ćemo se ovom prigodom dotaknuti.

Rukopis je, kao što je prethodno rečeno, podijeljen u četiri cjeline koje zbrojno daju ukupno stotinu i sedam tekstova te započinje posvetom autorovim učiteljima. Prva je cjelina nenaslovljena te biva otvorena tekstom Udarac okrutnome svijetu koji je čitati pismom dovitljivoga autoironijskog obrata, ujedno i osude društvene inertnosti te diskretnoga intertekstualno-biografskoga iskustva, ističem završnicu: A tko je pak nama kriv što ne znamo koja ptica zrakom leti! Pjesmoprozni izričaj na tragu učinkovito realizirane mikropriče tekst je naslovljen Lektira čijim je pažljivim čitanjem zamijetiti stilsko-dokumentarističke naznake. Odlučio sam reći minijatura je koju je čitati kao prividno antiangažirani komad temeljen na subjektovu prijeziru prema normativno usvojenim parametrima pravde, tako piše: Ja prezirem ljudsku pravdu, živim u vlastitoj smočnici, jer u kuhinji me, znate, čeka gemo povrće, i taj prokleti sokovnik koji vapi za mojom krvlju. Preispitivanje, uvjetno rečeno, smislenosti takozvane druge prilike ili onoga što slijedi pri tobožnjem resetiranju jedinke sadržajno-semantičkom je dominantom teksta naslovljenoga Zbunjenost.

Četiri žarulje dosjetkom je ironijsko-humoresknoga, takoreći vic-raspleta, naime: U toj su kući bile četiri žarulje, ujutro bih palio jednu za drugom i tako ih upaljene ostavljao preko dana iz straha da navečer jedna od njih neće upaliti, a ja ne bih znao koja. U tekstu Osobna poetika govoriti je o slavljenju spontanoga gesta čime je subjektu uzbibati primordijalno-egzistencijalni automatizam; isti je pritom obogaćen neznatnim, ali efektnim onomatopejskim impulsom. Romanopisac je komad koji ukazuje na spisateljsku trenutnu spremnost za djelovanjem. U završnici, pak, teksta naslovljenoga Pogreška primjetan je domišljato uporabljen grafostilistički gest: Ono što je bilo napisano između pogrešaka tako i nije postojalo, kao što nije postojao ni onaj koji je sve to napisao. Riječ je bila o pogrešci. Halucinantno-distopični prikaz medijske trampe likova iz knjige i čitatelja kojim je bilo preispitati teoriju čitateljskoga sustvaralaštva naći je u, rekao bih, prisnije pisanom tekstu Onoga dana.

Divan svijet pjesmoproza je kojom je kategoriju lijepoga bilo podvrgnuti recepcijskoj širokopojasnosti koja, posve logično, proizlazi iz punoga uvažavanja individualizma kao, pojednostavljeno rečeno, činjeničnoga stanja stvari, a dijelom i na tragu pozitivističke misli – divan svijet, sukladno svima znanoj frazi prema kojoj je ljepota u promatračevu oku, može i ne mora biti divnim te je utoliko bilo kakvo ustrajanje na postizanju estetskoga konsenzusa izlišno. Poželjno poentiranje, dodat ću, s obzirom na sve očitiju nespremnost čitanja onih literarnih konstrukata koje nije pripisati dominantnim strujama aktualne domaće pjesničke produkcije. Čita predstavlja još jedan komad koji visokom pribranošću razmatra pojmovnu trijadu autor – djelo – čitatelj manje, međutim, radikalnih zaključaka u odnosu na znamenitu Barthesovu misao-vodilju kojom je, uz ostalo, dan svojevrstan smjerokaz postmodernističkoj kritici; ovdje je, naime, naslutiti ideju ravnopravne egzistencijalne međuovisnosti autora i čitatelja ostvarene, dakako, pismom kao medijem. Slika oskudice stambenoga prostora kao napredujuće trošnosti starećega subjekta zabilježena je iznimnom minijaturom naslovljenom Mrak, ističem: U sobi je bio mrak, pa sam istrčao iz nje i uletio u drugu, osvijetljenu, ali gle, i onaj je mrak ušao za mnom, a već polako ponestaje soba u stanu. Istoj je, doduše nizanjem bitno ekspresivnijih mikroslika, dopisati tekst Požar.

Drugi ciklus naslovljen Krležne započinje metaputopisnim fragmentom Put u Bečkerek (uz podnaslovnu bilješku: prema razgovoru s Andrásom Gerevichem u Splitu 2016.) kojim je prostornoj autentičnosti pretpostavljena autentičnost individualne doživljajnosti prostora. Na dani se fragment sadržajno-semantički nadovezuje tekst naslovljen Sreća koji, pak, prvoplanski ističe nenadomjestivu vrijednost svakodnevnih lokacija (u danom slučaju, prije svih, parka) čijim je permanentnim obitavateljem subjekt sâm. Prikaz življene post-povijesti mjestimičnih senzacionalističkih opisa krajobraza donosi kratkopričaški komad U sjeni mutirana hrasta. U tekstu, pak, Njezino lice razmotriti je propitkivanje odnosa autora i djela, ovdje uz jasno čitateljsko posredništvo; ono je koncentrirano na progresivnu identitetsku nesigurnost čemu je promišljeno dopisati i spomen društvenih mreža koje, međutim, ne možemo s potpunom sigurnošću verificirati kao medij sekundarne egzistencije (pitanje koje se po sebi pritom nameće jest koji bi svijet bio primaran, a koji sekundaran odnosno što bi predstavljalo inverziju stvarnosti, a što ne). Pismo iz Orijenta humoreskni je refleks na tragu spama kojim je, primarno putem elektroničke pošte, pošiljatelju nastojati obmanom postići krađu identiteta primatelja iste, a što se, makar neizravno, naslanja na prethodno navedeni primjer. Identitetsko pitanje nešto eksplicitnije razrađuje tekst Susputnjik dok tekst Izjave o paklu možemo čitati kao silogizam koji se sastoji od četiri numerirana monostiha naglašeno crnohumornoga predznaka. Tomu je dopisati ponajbolju minijaturu rukopisne cjeline naslovljenu Tadijanović je još živ, naime: Dragutin Tadijanović je još živ. Točka.

Treća je cjelina naslovljena Malešne 2 otvorena tekstom Kuća, subjektovim, naime, posve intimnim konstatiranjem vlastite izmještenosti: No o ostalome moram šutjeti. Oprostite, križamo ovo „moram“. O ostalome se šuti. Tako. Ionako sam dovoljno rekao. Što rekao, izbrbljao se. Paf, opet sam ostao bez kuće! Izvanredno poigravanje historiografskom faktografijom donosi minijatura Kraj prvog svjetskog rata, citiram: A kad je počeo? Imam li se vremena presvući? Renata mi je rekla da požurim. Minijatura je More, pak, primjerom estetski funkcionalne posve ogoljene konstatacije, poglavito u odnosu na kako ciklusni, tako i cjelorukopisni kontekst: Mi smo more najlonskih vrećica bacili u more. Komentarom je metereološke pojave kao sudbinske odrednice subjekta s kojom je isti pomiren tekst Kiša čija završnica nudi osobito poetičnu semantičku progresivnost: Ulijećem u kuću s prvim kapima. Razgrnem zavjese i u polumraku zgusnuta neba tiho se cerekam. Intimizacija dvojine postignuta jasno odijeljenim unutartekstnim epizodama sna i jave, a uz nenametljivo posezanje za onomatopejom okosnicom je suptilno pisane pjesme Ljubav života Michaela Krügera. Tekst Ljeto, pak, obilježen je i jakim intersemiotičkim gestom – posezanjem, naime, za emotikonom u samoj završnici istoga.

Vojnik bez lica, ukoliko je posegnuti za posve slobodnom interpretacijom (što nam jedno neopterećeno, premda koncentrirano čitanje ipak dopušta), recepcijski je možebitnim usvojiti i kao hommage američkoj antiratnoj drami Johnny Got His Gun iz 1971. odnosno hitu One trash metal sastava Metallica s albuma …And Justice for All iz 1988. Aerodrom, pak, jednako tako možemo čitati kao hommage kako lingvomistiku Josipu Severu, tako i tribini Jutro poezije, ističem: Na aerodromu tražim konja. Pobjegao mi je iz Severove pjesme. Budući da je ne znam naizust posve sam nemoćan. No onda mi sine – nazvat ću Kemu, on zna. U tekstu Ruka razvidnim je subjektov pokušaj kompenzacije neostvarenoga dualizma nadrealističke rubnosti. Sport kao medij podoban nacionalističkom ekstremizmu (ukoliko, već po sebi, nacionalizam nije ekstremnom pojavnošću), a što bismo mogli oprimjeriti konkretnim odnosom, primjerice, nogometa te ratnih i inih zločinaca diljem svijeta, okosnicom je čitanja teksta S druge strane, tako stoji: S druge strane nogometne lopte skrivao se ratni zločinac. Lopta je okrugla, kažu, i on to dobro zna – nikad ga neće naći. Tekst Ptice bilješkom je o komunikacijskoj zalihosti dionika dualizma. Tekst Onda razmatra ideju krajnje prisličivosti prošlosti ništavilu, a uz bravuroznu završnicu čija je dvostruka negacija u službi efektnoga stilskoga pojačivača: ako je adresa ispravna, a tu već godinama nitko ne živi, ako je tu smrtno mirno, i čista je božja tišina, ako je tako i nikako drugačije, onda nije nikako. Zapis naslovljen Trinaest krava osobito je potresan tekst višestrukih simboličkih nanosa kojim je razmotriti zanemareni status preživjele jedinke u kontekstu stradaloga ili ubijenoga mnoštva što bismo mogli oprimjeriti, recimo, slučajem vatrogasca Frane Lučića u kontekstu tragedije na Kornatima 2007. pri čemu istoga javnost primarno percipira kao svjedoka, a ne kao žrtvu (budući da se žrtvama recepcijski usvajaju, u prvom redu, njegovi preminuli drugovi). Posrijedi je, bez imalo sumnje, kratkopričaški komad antologijskoga potencijala.

Završni ciklus nosi naziv Malešne 3 te biva otvoren tekstom Prozor, detekcijom, naime, zanemarenoga registra egzistencijalno osmišljavajućih sitnica u odnosu na kategoriju globalnoga. U tekstu Vita Activa ponavljanjem primarno sintagme radi se na tome postignuta je visokoestetska protočnost istoga. Slikovno učinkovit opis rubnosti smješten u medij urbanoga donosi potresno pisani komad Plutajući svijet. Pjesmoprozni zapis Crtež diskretnih je, ali i vrlo učinkovitih grafostilističkih intervencija, na što se naslanja vrckava minijatura naslovljena Pogrešno pročitano, naime: Neka život bude jednostavanbeskoristan, kaže Dr. Christiane Northrup Miroslav Kirin. Dijagnostika društva provedena svjesno nediscipliniranom karakternom raščlambom pojedinca ponuđena je tekstom Tko je on. Tekst Francuska kapica posvetnička je minijatura, pretpostaviti je, pjesnikinji Dorti Jagić. U tekstu Jezik svjedočimo snažno naznačenoj teorijskoj osviještenosti pojačanoj interlingvalnim gestom. Na isti se promišljeno nadovezuje zapis naslovljen U obranu protočnog jezika.

Tekst Rekli su komentarom je uvjetovanosti pojedinčeva kretanja društveno-institucionalnim kontekstom što se, pak, u širem smislu može čitati i kao komentar povijesno zabilježenih, uključujući ovdašnje prostore, takozvanih humanih preseljenja koji pritom, dakako, u sebi ne sadrže niti natruhu humanosti. Subjekt kao antipod biblijskom arhetipu boga ključem je čitanja sjajne minijature naslovljene Jesam ili nisam, naime: Ja sam svijet koji nisam, i za danas mi je čist dosta. Personificirani prikaz svakodnevicom uvjetovanoga djelatnog automatizma dan je tekstom Na autobusnoj stanici. Pismo/jezik kao svjetlo humanizma čijim dokinućem nastaje, figurativno rečeno, brzorastuća tama neljudskosti, podvučeno je zapisom naslovljenim Pjev noćnih ptica, ističem: Uzmite i bar pročitajte, govori mi, i dok zbunjen zatvaram vrata, listić pada na pod, i s njim nestaje svjetla na stubištu. Prošlost kao utočište slaboga subjekta naznačena je fragmentom Strah gdje je mahanje zastavom recepcijski vjerojatnim usvojiti primarno kao refleksiju nedostatno kontroliranoga nagona za preživljavanjem: Kad me svlada strah, ja visoko podignem barjak i mašem lijevo-desno, istok-zapad, jučer-danas. Mašem dok se ne umorim. A nitko da me fotografira!

Minijatura naslovljena Lica semantički se izvrsno nadovezuje na ranije spomenuti tekst Jesam ili nisam uz, ovdje vidljivu, rubno stravičnu atmosferičnost: Sa zida me gleda veliko lice i ne trepće već pola sata. Joj, a ja sam maleno lice i sitno, posve sitno trepćem. U minijaturi je Pustoš zamjetnom ideja desemantizacije mnoštva dok tekst Japanke predstavlja nadasve domišljato koketiranje s marinkovićevskim diskursom. Problem slike, pak, čitati je kao komentar stvaralačke procesualnosti. Zapis naslovljen Prozori, u konačnici, posljednjim je tekstom rukopisa; posrijedi je svojevrsna zooastristička posveta dualističkom principu postojanja osobito učinkovite završnice: I što će sad reći raznojaki tumači? Jedan će u tim crtežima uvijek vidjeti prozore, a drugi nevješto prikrivene svastike. Miruj, dušo, ne treperi. Neka svatko vidi što želi. Sugestivnost završnice, dakako, vodi prema interpretativnom kolopletu koji kao takav možebitno uključuje i društveni angažman ili, ako ništa, konstataciju svjetonazorske radikalizacije suvremenoga društva – reaktualizaciju, naime, nikada u potpunosti pobijeđenoga fašizma.

Zbirka je Malešne, naposljetku, kompleksnim mozaikom pjesmoproznih fragmenata zavidne izgradbene koncentracije te povremeno impresivnih estetskih upregnuća. Kao što je i uvodno rečeno, rukopis evidentirane višerazinske složenosti (pleonazam nipošto nije slučajan!) podrazumijeva iznimnu čitateljsku disciplinu te je stoga teško očekivati posudbeno zabilježenu visoku čestotnost posezanja za danim naslovom. To, međutim, i nije jednim od prioriteta egzistencije ove knjige. Koja, da ponovimo, stilski izmiče dominantnim tijekovima ovdašnje suvremene pjesničke produkcije, a zbog čega također nije za očekivati zavidnu brojnost kritičkih prikaza iste. No, da ne duljimo, Kirinov je rukopis kvalitativnom uspješnicom što će isti zacijelo pozicionirati jednim od značajnijih pjesničkih trenutaka domaće 2019. godine, a uz budno praćenje prekaljenih konzumenata najuzvišenijih oblika jezika autorovih daljnjih stvaralačkih koraka koji, zasigurno, imaju biti počinjeni. Ponoviti je također za kraj kako se estetski vrhunci rukopisa dominantno vezuju uz minijature što je možebitnom naznakom daljnje evolucije Kirinova ionako iznimno potentnoga pisma.