Četvrtak, 25. studenoga 2021., 02:11

H.B.Barba:

TAJNA BERMUDSKOG TROKUTA (I OVO SE JEDNOM MORALO REĆI!)

Tomislav Domović ima jednu vrlo inspirativnu pjesmicu koja se zove I to se jednom moralo reći. Naš višestruko nagrađivani pjesnik u njoj jednostavno nabraja s kim je sve i do kad pio, a ovaj niz pobrojanih i slavnih bećara zaista je impresivan: Horvatić, Sever, Meršinjak, Jergović, Begović, Valent, Radaković, Mujčić, Stamać, Roklicer, Maćešić… Mile mi majčice, ovo bi mu došlo kao jedanaest najvatrenijih, kao jedina prava i zavazda nenadjebiva reprezentacija Republike Hrvatske u pijančevanju – i sam nogometni filozof Prosinečki mogao bi im popušiti!

Da Domović nije izdriblao još i pokoji herojsko-heretički stih, već bi i samo to bekrijanje s ovim genijalnim ljudima bilo dovoljno da ga se uvrsti u sve antologije našeg modernog pjesništva. I vinarstva.

Spominje Domović, dakako (i to sasvim neizbježno!), u toj pjesmi i nas oba/dvojicu opalih anđelčića, Milana Maćešića i mene, te usput pridodaje i jednu malecnu ogradu.

U toj malenoj „ogradi u zagradama“ sam njegov stih čitatelju nagovješćuje da mu je autor doduše pio i s nama dvojicom, ali odmah skrušeno i iskreno priznaje – prije nego li sam sjebao stvar. Logično tomu slijedi da kasnije u životu Tomislav Domović s nama nije imao više nikakvih sličnih bećarskih okršaja. I to je svakako točno, nakon izlaska naše zajedničke knjige pod nazivom Bermudski trokut – Tom sa svojim ostalim suautorima iz ovog (kako mi to nedavno reče kolega Nagulov!) legendarnog djela, sa mnom i Milanom Maćešićem, više nije prolio niti jednu jedinu kap, ali bome – nije ni prije! – srkao je taj sve sa šanka poput slonića Dumba s najduljom surlicom na svijetu...

Pa dobro, i sad šalu na stranu – kakav nam je to užasan grijeh Tomislav Domović počinio, da smo ga se ja i Milan Maćešić – naprosto odrekli!? Vjerujte mi, stvar je više nego smiješna: njegov zločin ni ja, a posebno ne Milan Maćešić, gotovo da nismo ni zamijetili, kamo li da smo ga se radi toga odricali; ali on, taj stravični grijeh, godinama je tištao našeg frenda Toma kao najmučniji čir na dvanaestercu. Kao svaki grijeh, njegov (baš ovako zagradama ograđen) stih iznimno je subjektivne atribucije i njemu samom izgledao je oduvijek puno veći nego li je u stvarnosti i bio... A znali smo to i ja i Milan. Nikad mu ga nismo spočitnuli, no uporno smo ga prepuštali laganoj vatrici prženja pri svakom našem narednom susretu. I godinama poslije, a Tomu iza leđa – umirali smo od smijeha…

1. HRVOJE BARBIR BARBA

Koliko se ja mogu sjetiti, ideja o toj knjizi (tek kasnije nazvanoj Bermudski trokut!) iskočila je iznebuha za nekim stolom punim praznih bocuna kod Mate Balote, odnosno u Klubu Istrijana koji se tim časnim pseudonimom našeg kolege Mije Mirkovića s pravom diči, tamo u Ilici, na broju 13, nakon jedne od izbornih skupština DHK.

Na te se skupštine bome nije išlo zbog nekakvog glasovanja; znaš da je nama bilo bitno tko je trebao postati uvaženi predsjednik Društva ili član upravnog odbora ove beskorisne strukovne organizacije; u Zagreb se išlo vidjeti frendove, a kako se put plaćao bez ikakve obveze prilaganja putnih karata, kao dokaza o vlastitom trošku, to se ovo beskorisno svakako izvrsno poklapalo s neugodnim... Jer sav taj novac, pokupljen kod predane naše tajnice Ančice u prostorijama DHK, lijepo bi se kasnije potrošio s kolegama po najopskurnijim zagrebačkim bircuzima i nikad nisi znao u što će se to druženje pretvoriti. (Sjećam se da smo se jednom u Amruševoj čak i pomlatili sa nezadovoljnim konobarima i ostatkom gostiju!) Ali tog dana, iza te i takve ceremonijalne prilike, skupilo se bome poveće društvance, tada – uvjetno rečeno! – nas „mlađahnih“ hrvatskih književnika, a danas već sve samih ostarjelih pa i preminulih bardova, od Valenta, preko Begovića pa sve do Radakovića.

Čitatelju ovdje moram pojasniti i jednu malu sitnicu – tada je „mlad književnik“ u ovom našem profesionalnom društvancu imao otprilike 35 godina i sve je do svoje 55. nosao ovu lentu kao kakva ostarjela, umišljena misica za kojom je uporno po selu trčao glas kako je jednom zaista bila jako lijepa, iako je sad eno ćorava, krezuba i visi o glogovom šćapu za šankom lokalna bircuza poput obične vještice. Kako smo Tom i ja rođeni šezdesetih godina prošlog stoljeća, bili smo uvjerljivo najmlađi od svih tih tada, uvjetno rečeno, „mladih hrvatskih književnika“, a koji su već imali, pa bome – blizu pedeset! Skupina je bila posebno vesela i stoga jer su se toga dana konačno izmirili Radaković i Begović, književnici koji su se u jednoj prijašnjoj žustroj literarnoj prepirci (osim metafora i silnih argumenata!) bome bili poslužili i argumentima sile.

Vrag sam zna iz koliko su nas kavana toga dana uljudno zamolili napustiti prostor, odnosno iz koliko su nas bircuza izbacili naglavce, a i bogo naš dobri koji povazdan ljubazno čuva sve nas luđake i pijance, sigurno je mlakim snom snivao, kad nas je pustio u taj kasni sat tako nešto nečuveno osmisliti.

I dok su svi ostali kod Mate Balote spali dolje pod stol, ja i Tom jedini smo još ostali gore i na nogama, živo budni u taj kasni čas puste jedne tragike, sve dalje uporno kujući silne planove za našu svijetlu i slavnu književnu budućnost.

Nije u tomu nimalo čuda; iako smo, u odnosu na ostale, bili tek žgoljavi klinci koji bi se morali držati za kandelabre pri svakom jačem vjetru, već smo u biografiji obojica imali mnoštvo sličnih pjesničkih večeri i recitala, pa i napisanih knjiga, eto čak i cijeli jedan oslobodilački rat za leđima. Slobodno se može reći da smo bili dobro utrenirani od svakakovih zala pa nam ni alkohol više nije mogao ama baš ništa, a Tom je mogao popiti više od bilo koga drugoga koga sam ja znao, čak više i od Seada Begovića, Saše Meršinjaka ili Milka Valenta. I to zajedno! Ja sam pak ostao budan u tom nesretnom času, ne samo zato da mu jednostavno pravim društvo, nego i zato jer sam u svim tim muškim igrama redovito varao: vazda sam potajno prolijevao žestice u okolna zgodna mjesta i siguran sam da mi je bar korov po javnim zagrebačkim žardinjerama ostao trajno i bujno zahvalan. Tako sam dulje mogao pratiti što se oko mene zbiva i imati situaciju koliko-toliko pod kontrolom. A to je, u svim tim prilikama koje su opasne po život, kao što su to rat ili boemsko pijančevanje s „mladim“ zagrebačkim književnicima – svakako bilo od iznimne važnosti.

Netom prije tog izbornog događaja koji nas je i okupio u Zagrebu – netko je Milanu Maćešiću iz lokalne podružnice DHK u Vinkovcima pokušavao prebrojavati crvena krvna zrnca jer navodno nije bio čist Hrvat, pa smo svi mi, kažem – tada mlađi književnici! – od mene pa skroz tamo do „mladog“ Begovića, žustro ustali u njegovu obranu. Budući smo ja i Tom bili čak i dragovoljci Domovinskog rata, bome su te starije kolege vrlo brzo začepile...

Uostalom, i sam je Milan bio dragovoljnim dionikom muka iz istog tog Domovinskog rata, i svoje je odradio iznimno časno i pošteno. Par sati kasnije, nakon tog službeno-ceremonijalnog događaja koji se odvijao iza zatvorenih vrata, na Harmici, onom konju iza repa, poslije par kavana i još isto toliko gajbi piva, za tim posljednjim stolom u Ilici 13, u Klubu Istrijana, jedinom mjestu koje je još noću primalo pripite balotare, iznenada je pred nas iskočila ta luda ideja da zajedno napišemo nekakvu knjigu. I to Tom, ja i Milan Maćešić! Tim i takvim redom.

Većina je moderne mlade hrvatske književnosti ionako već bila u nesvjestici i pod stolom, tako da se nije ni mogla trijezno uključiti u ovu našu briljantnu namisao. Moram priznati da se ni ja ne sjećam baš ponajbolje, ali svakako držim da je sve to mogao osmisliti samo i isključivo naš zajednički frend Tom.

A bilo je to doba hrvatskog poraća u kojem su iz našeg okruženja preko noći nestajale puste naše nade i ideali, ljudi i narodi, cijele tvornice i brodogradilišta, banke i privredna društva, doba u kojem je ljudski život postao najjeftinija trgovačka roba, a bližnji se, kako je to naš Miki na kraju u ovoj našoj zajedničkoj knjizi sjajno i definirao, jednostavno – pretvarali u jednadžbe s milijun nepoznanica. O tome smo eto htjeli ponešto i mi prozboriti, a znam da se meni tada posebno svidjela ideja da ćemo tako Milanu Maćešiću pružiti i jedno ukoričeno utočište u kojem će moći, između nas dvojice „staro-pramenih“ ratnika, sasvim slobodno i bećarski popljuvati koga god hoće po svojim rodnim Vinkovcima i ostatku zemlje. A ruku na srce – išlo je to njemu, išlo mu je, bome – baš dobro...

Maćešića sam do tada poznavao samo po čuvenju; doduše neke sam njegove stihove iz Vatikanske knjige mrtvih znao i napamet, međutim, on je iz rečenih razloga protestno izočio ovoj skupštini DHK, tako da je vrlo vjerojatno upravo Tomu, a nikako ne meni, kažem, pala na pamet ova briljanta ideja o našem „svetom domo-vinskom“ književnom poduhvatu. Milan Maćešić ionako je bio toga pijanog trena na našem dnevnom redu, pa je posve jasno da nam je odmah bio i glavni zgoditak, odnosno, siguran pajdaš u toj opakoj igri trojedne zajebancije ocrtavanja jednog hrvatskog trokuta čiste poratne patnje i užasa.

Da dalje nastavim posve biblijski, što bi se mom pokojnom pajdašu Milanu sigurno svidjelo: U one dane Tom se pokušavao pomalo i srediti, djeca su mu već bila pred polaskom u školu, znao je da treba nekako obuzdati tog sjajnog heretika u sebi, naprosto stvoriti si nekakav pošten i ljudski okvir života, prostor u kojem bi njegova porodica dobila malo mira i neku trajniju financijsku sigurnost. Već je bio prevalio tridesetu i trebalo se primiriti, stabilizirati, pronaći nekakav pošten posao, znao je to i on sam, tako da su mu takvi „briljantni savjeti“ starijih kolega – svakako žestoko išli na živce. Posebno stoga jer mu nitko od njih nije htio i pomoći, puštajući ga da se pati i besposleno klati po gradskim i prigradskim kavanama. Međusobno su si, međutim, rado dijelili sinekure šakom i kapom, mogao si učas postati unajmanje kakav konzul, predstojnik nečijeg dužnosničkog ureda ili blaženi urednik u kakvu bezveznom nacionalnom tjedniku ili časopisu, samo ako si bio s njima političko-rodijački uvezan, odnosno, kako se to danas popularno kaže – „pogoban“.

Jebat ga, ni ja ni Tom, a još manje Miki Maćešić, nismo bili ničim vezani, kamoli ovako antologijski rodijački uvezani i ukoričeni, bili smo pomalo u svemu i divlji, uostalom, nama je sve to već tada bilo odvratno i odbojno. A kakve su sve budaletine postavljali na sva ta ugodna radna mjesta, vjerujte da bismo im mi sasvim sigurno bili došli kao čisti intelektualni dobitak i onako mlađahno divlji i neobuzdani! Tako, poslije niza neuspjeha u traženju jedne poštene i čestite sinekure (kojim neuspjesima je, kažem, kumovalo i ovo naše strukovno društvance!), Tomu je pala na pamet još jedna tragična ideja: osnutak vlastite izdavačke kuće. Svi smo odmah znali da to nikako ne može završiti na dobro...

Tom k´o Tom, neke bi se ideje jedno vrijeme držao čvrsto i sasvim trijezno, upravo onako kao da zna što hoće i što mu je činiti, argumentirano dokazujući svima uokolo pa i vlastitoj ženi da se sasvim promijenio, al´ onda bi sreo nekog luđaka kao što sam ja i stvar bi ubrzo skončala u prvom bircuzu. Još se sjećam da sam mu kao pravnik jednom prilikom objašnjavao razlike između organizacijskih oblika jednostavnih trgovačkih društava, a kad sam došao do onog koje je imalo ograničenu odgovornost, ustao je sa stolice i usred birca povikao:

- Znači, kad ja zaserem, vjerovnici se naplaćuju iz imovine društva!?

- E?

- A ako to društvo nema nikakvu imovinu!?

- U tom je kvaka: mogu ti ga blago popušit...

- Pa, to! Živio drug kapitalizam! To tražim cijelog života..! Konobar, dvije šljive! – žustro je dometnuo netom iza toga.

Ali, znate što? Tad se baš i nije moglo tek tako registrirati tvrtku. Valjalo je doći do niza dokumenata i statističkih podataka, tako da smo mu svi skupa oko toga pomalo pomagali, ako nikako drukčije, bar ga bodreći da se okani alkohola dok sve ne postavi na svoje mjesto i dok stvar ne profunkcionira.

Bome se dobro držao nekih pola godine: jurio je po sudovima, vadio statističke podatke, tražio i dobivao potvrde, pisao statute i odluke, izrađivao je pečate, otvarao žiro račune, pisao puste poslovne planove, slao ih preporučenom poštom u Ministarstvo kulture... Toliko se u sve bio uživio da mu je čak i vlastita žena, inače vječiti književni skeptik, konačno povjerovala u njihovo malo bolje zajedničko i kapitalističko sutra. (Nadam se da ste u prethodnoj rečenici primijetili namjernu razdvojenost između riječi „malo“ i „sutra“!)

I tako se, u veselju i nadi, dočekalo i rješenje o registraciji ove njegove izdavačke kuće pri Trgovačkom sudu u Zagrebu. Dao joj je ime PERUN, po vrhovnom sveslavenskom bogu koji se uokolo nebesima vozikao u kočiji upregnutoj za bijesnim jarcem, usput odozgo ubijajući zle ljude i kvarne duhove povelikim batom iz kojeg su sijevale same munje i jebeni gromovi.

Naravno, dostavljao je izdavačke planove Ministarstvu kulture tražeći subvencije i neprestano bivao odbijan. Tražio je i pomoć posredovanja DHK u tome i opet je nije dobio. A i kako bi? Tom je, naime, zaista bio predšasnik svih europskih boraca za ljudska prava, svakako je doživljavao slobodu u njenoj izvornoj punini, bez ikakvih ograda ili zadrški, ne dijeleći ljude ni po čemu, kamo li po nacionalnosti, seksualnoj opredijeljenosti ili političkom opredjeljenju. Vjerujte mi da smo takvi bili i svi mi ostali, mladi hrvatski književnici, a posebice oni koji su baš stoga dragovoljno i otišli u rat.

U jednom od svojih prvih uredničkih poduhvata Tom Domović izdao je Antologiju lezbijske poezije Borislava Radakovića pod nazivom DVIJE... Ako možete zamisliti Božu Biškupića, tadašnjeg ministra kulture, neposredno iza rata, kako na sjednici naše Vlade predlaže subvencioniranje jednog ovakvog izdavačkog poduhvata, onda vam zaista mašta radi svašta!

Pa iako je nastupila demokracija za koju smo se krvavo borili i izborili, ubrzo su nas razni korifeji hrvatskog prosvjetiteljstva i napretka poučili da sloboda ima i svoje nutarnje stupnjeve i da nećemo tako lako biti pušteni s lanca. Nakon tisuću godina neprestanog porobljavanja, što bi takav jedan vječito porobljen narod uopće mogao uraditi sa svojom vlastitom slobodom? Sloboda je naprosto bila vrlo ozbiljna stvar i vještina koja se tek trebala naučiti, i sve dok smo je mi zborno ostvarivali pjevajući joj u ratovima i uvježbali je po blatnim rovovima, naši su nas korifeji, kao u svakoj pravoj antičkoj drami, naprosto zajebali...

Još i prije svega toga Tom se uokolo počeo predstavljati kao direktor renomiranog izdavačkog društva, a onda je počinio krucijalnu grešku: podnio je i zahtjev kod jednog poznatog kreditnog društva za izdavanjem poslovne kartice. I nažalost – uskoro ju je i dobio!

Zato, kad god bismo po svim tim birtijama plaćali ture pića, od onih Ančicinih para, ovaj direktor izdavačke kuće, naš frend i renomirani Tom, svečano bi i javno ustajao, zaustavljao sve to veselje u brojanju kešovine, kupio bi svu našu lovu već položenu o tvrdu ploču šanka, grabio novčanice iz naših ruku poput cvrcnutog konduktera u javnom prijevozu, a zauzvrat bi konobarima plaćao cjelokupno dospjeli ceh – upravo ovom svojom sjajnom plastičnom akvizicijom, poslovnom karticom izdavačkog društva Perun na kojoj se kočio natpis: DINERS CLUB...

DHK nema blaga pojma kakvog je talenta propustio postaviti za urednika tjednika Hrvatsko slovo ili Male knjižnice! Tom je oduvijek bio rođeni vizionar, taj je intuitivno znao što je to Ponzijeva shema i kako učas iz ničega doći do našega.

Eto, u takvom jednom trenutku ja se nalazim u Zagrebu, na ovoj izbornoj skupštini DHK, iza koje, u kasno doba u Klubu Istrijana, slušam Tomov prijedlog o izdavanju zajedničke knjige i to u njegovoj renomiranoj izdavačkoj kući Perun!

Znate što – čovjek u životu ima malo prilika da totalno sjebe stvar, tako da sam istom i bezrezervno pristao uz tako nenadjebiv prijedlog. Ta stvar je bila toliko kolosalno klimava od samog svog početka – da se nikako nije smjela propustiti! Najiskrenije, ja sam se svakako nadao da će ga ta ideja lagano napustiti, kao i mnoge druge napasti prije nje...

2. MILAN MAĆEŠIĆ

Međutim, Tom je ubrzo organizirao i svečani susret nas trojice u Zagrebu. Nije mi bilo druge nego se nacrtati u Zagrebu i to bez plaćenog putnog troška, iako mi je to zbilja teško palo. Došao sam nešto prije Maćešića, autobusom iz Ploča, tako da smo Milana očekivali na željezničkoj stanici. Još prije nego li se užasna škripa kočnica ustavila, iz jednog je vagona iskočio naš Miki.

- Bjež'mo! – povikao je i projurio pokraj nas, ne obazirući se na naša zabezeknuta lica.

- Koji mu je kurac? – pitao sam ja Toma.

- Ma, nije platio rakiju u vagon restoranu, sto posto! – smijao se Tom.

Ispostavilo se da nije platio – ni kartu ni rakiju! Natezao se s kondukterom još tamo od Strizivojne. Onda mu je Milan, onako korpulentan, ponudio izbor: radije će mu platiti piće, nego li jebenu kartu. Oduvijek je mrzio sve te državne službenike, konduktere i poštare, a policajce iznad svega! Ovaj kondukter je bome bio gluplji i od samog šefa stare vinkovačke štajge pa je na takav jedan zločin čiste korupcije iz prve pristao. Potom su otišli za onaj dugački šank vagon-bircuza i dalje tamo pili skroz do Zagreba. Tu je naš Miki vrlo lako zbrisao iz vlaka ovom već dobrano opijenom vlastodršcu iz javnog prijevoza... A samo vrag zna tko je na kraju platio ceh! Tako da se naš prvi pravi susret zapravo zbio tek ispred Glavnog kolodvora u Zagrebu.

- Maćešić, polu-teška! – grunuo je Milan pružajući mi odlučno ruku.

- Barbir, pero-laka! – dohvatio sam mu je ja.

- Ček, šta sam tu ja? – pitao je odmah veselo Tom, a Milan i ja smo gotovo u glas grunuli:

- Muha! – To nam se toliko svidjelo da smo prasnuli u smijeh. Sva trojica.

Milan mi je izgledao kao mješavina Rockya Balboe, Radojke Šverko i Ivana Krstitelja. Tako se i ponašao. Dok je naprsito šetuckao cestama i lenijama oko Privlake u njegov hod i stas sigurno se ugledao i Mirko Filipović; duša mu je bila pjevna i slatkasta kao najsvježiji lahor s Bosuta, a svako malo iz usta bi mu sijevnula misao od koje bi se čovjek naprosto smrznuo. Već prije sam, po njegovim prijašnjim pjesmama, znao da je duboko pobožan, ali to ničim na izvan nije pokazivao. Dapače. Skrivao se iza psovki, grubosti i čašica alkohola. Iza svega toga mjerio je svijet svojim pametnim očima kao da ga se užasava i gadi, a u stvari je obožavao njegovu lažljivu plavetnu plošnost pa joj se i sam počesto do kraja prepuštao, plivajući leđno nad njegovom dubinom, bezbrižno uživajući u zavodljivim čarima neba pred očima okolnih kupača s Bosuta.

Istina je, Milan nas je sve volio i proklinjao u isto vrijeme; jednako tako i samog sebe; znao nam je i vidio sve mane, odavna je spoznao da ni taj svijet ni sebe – ne možemo ničim promijeniti, kamo li svojom jadnom lirikom. Mi smo se i dalje nadali, on ne. On je bio svjestan toga da ga može samo dokumentirati. Kasnije, kad sam prosto bio prinuđen posve sam uređivati Bermudski trokut za izlazak iz tiska, jednostavno sam se zaljubio u jedan njegov stih. To je za mene bio i ostao najljepši izdah iz cijele te naše zajedničke knjige, a on glasi:

mileva

sunce ti tvoje ortodoksno

znaš li ti da je svjetlost

sjena boga

( M.Maćešić: Bermudski trokut, Rijeka 1997. - Pusta zemlja ) Trebam li uopće reći da je Milan Maćešić bio grkokatolik?

Ali, drugima je bio strahota, užas, hodajući skandal i buntovnik. I doista, kad biste razgovarali s njim, odmah bi se vidjelo da na svako vaše pitanje ima tisuću odgovora pa kao da ih sve postrojava u glavi – birajući najpogodniji, trenutku najprimjereniji, pitcu najizravniji. Kadikad bi taj odgovor bio grub i ozbiljan; kadšto ljubazan; tek ponekad i duhovit. Posebice ako bi popio koju, prije nego bi zagrnuo rukave da Gospodinu pripravi pute po neprijateljskim leđima.

Toga dana, tog sunčanog dana, naš Bog je htio da sjednemo na dogovor u park, a ne u kavanu. Da smo kojim slučajem sjeli u kakav bircuz, sigurno se ni o čemu ne bismo dogovorili. U Tomovoj glavi vrzmala bi se izdavačka kuća Perun – pritisak vjerovnika, tiskara, autora kojima je ostao dužan, subvencije koje i dalje „samo što mu nisu sjele na račun“; u mojoj kakve zgodne glumice, pokvareni redatelji i licemjerni svijet teatra; a u Milanovoj – parola novih drugova ispod kite: površina bosuta četnicima posuta / oj bosute rijeko plovna / po tebi sad plove govna /…

Tom je iznio plan. Svaki od nas trojice napisat će po jednu trećinu knjige. On će biti urednik i objedinit će naše radove pa nam ih sve dostaviti na adrese kako bismo se svi složili oko sadržaja. Knjiga će biti objavljena u njegovoj izdavačkoj kući. Tiraž bi bio tisuću komada. A budući da sam jedini od svih njih bio zaposlen, imao nekakav redoviti prihod, ja bih kao trebao riješiti sve financijske poteškoće, naći sponzore i sve to lijepo poplaćati.

- To ne dolazi u obzir! – grunuo je Rocky Balboa. – Svi trebamo podjednako snositi troškove. Koliko bi to došlo?

- Računam na petnaestak tisuća kuna... – skrušeno je prozborio Tom, kao da je bila riječ o milodarima.

- Ma pizda materina! – naljutio se Miki. – Šta si ti zaboravio da sam ja bio urednik u Privlačici? Ja ti dam tri, Barba ti da tri, a tri nadomjesti sam. I završena priča.

- Šta?! Ti kao imaš tri?! – zabezeknuo se Tom.

- Nemam, al' ću ih jebeno nać´! Tiraž dijelimo na tri dijela i adio bella!

- Ma dobro – pokušao sam ja izmirit stvar – ako je to desetak tisuća, nije frka, nađem ja...

- Nema priče, Barba! Ovako il´ nikako!

- Dobro. – Poraženo je rekao Tom.

- Dobro. – Pristao sam na to vrlo rado i ja sam. S Milanom očito nije bilo zajebancije, što je Tom tada svakako znao puno bolje nego li bilo tko drugi.

- Kako ćemo nazvat to čudo? Je l´ kome šta pametno pada na pamet? – pitala nas je sad Radojka Šverko pjevnim lahorom s površine tek dodirnutog mora, i to tamo oko Kvarnera, po kojem je već bio tihano zaplovio ovaj naš maleni brod.

- Bome, nisam o tome uopće... Prvo bih trebao vidjeti što ste naškrabali, pa bismo onda nešto mogli osmisliti. – Pravio sam se ja pametan, kao i obično.

- Nemam šta smišljat... Znam ja od samog početka kako će se to zvat. Jasno je meni šta vi nama iza leđa i u potaji švrljate. – Našalio se sad i Tom usput vragolasto vrteći glavom. – Zvat će se Bermudski trokut!

- A što ne bi Bezmudski? – Pitao sam blesavo ja s onim svojim glumicama na pameti. – Bogetise, možda se u tom trokutu krije i kakvo prokletstvo Inka i Maja?

- Vidiš! – Grunuo je sad iz Milana glas Ivana Krstitelja. – Misterij! To mi se sviđa! Ionako je sve otišlo u tri pizde materine, nitko ne zna na čemu smo ostali i gdje je nastala babovina…

- U pizdi trokutastoj je nestala! – pojasnio sam mu veselo ja, pa smo se svi konačno i srdačno nasmijali. Tada zaista nisam imao pojma da će sama knjiga baš takvim rječnikom zaključno i završavati. Nije ni moglo drukčije! A naslov, naslov se odmah svidio i meni.

Kao što vidite, ničega čarobnog u tome nije bilo. Osim parka, klupe, djece koja su uokolo trčala za vlastitim zmajevima.

3. TOMISLAV DOMOVIĆ

Ispostavilo se da je Tom unaprijed naručio fotografa za ovjekovječenje ovog dogovora. Odveo nas je u podrum ADU gdje nas je potajno fotografirao Tomislav Čuveljak. Bilo je to sasvim primjereno mjesto, gotovo da nas je prošvercao unutra, na gornjim katovima iste ustanove nisu nikad doznali za taj performans, niti li za ikoga od nas. Iako smo sva trojica pisali i sasvim pristojne dramske tekstove.

Čim sam se vratio u Neretvu, uplatio sam na Tomov žiro račun svoj dio love i počeo tragati za pjesmama, vlastitim skicama i stao pisat neke nove. Nakon izvjesnog vremena nazvao me i Milan kako bi mi potvrdio da je i on izvršio svoj dio obveze. Na pitanje otkud mu novac, samo je lakonski odgovorio – Dobio na lotu! Slatko se nakon toga nasmijao. Bio je to siguran znak da je tu lovu zaradio na kakvoj poslijeratnoj vinkovačkoj baušteli crnčeći kod nekog lokalnog patriota. A i što bi pjesnik-kralj među svim tim smutljivcima, između bogataške dokolice i ortodoksnog ludila kad lakše je devi kroz iglene uši i kad u ludilu ima sistema… ( M.Maćešić: Bermudski trokut, Rijeka 1997. – Pusta zemlja )

Ne znam koliko je prošlo vremena kad mi je iz Zagreba stigao objedinjen rukopis po ovom našem dogovoru. Tom nam je svima poslao i fotke koje su ispale iz odabira za knjigu, jer je najbolje Čuveljakove sličice sačuvao za sam tisak i ukoričenje knjige, a čak je bio toliko oduševljen našim radovima da je napisao i uvodnu prigodnu pjesmicu. Knjiga je, naravno, i po njemu, počinjala njegovim djelom koje se zvalo Ex voto. Bio je jednako sjajan kao i Milanova Pusta zemlja. Riječ je o nazivu zavjetnog dara kojeg u mom kraju svi spašeni, izbavljeni i utješeni, na malim pločama ispisuju i stavljaju u znak zahvale našoj svetoj i slavnoj Bogorodici, tamo, pod njen kip, zbog nekog čudesnog izbavljenja iz kakve ljute nevolje ili pogibli: bolesti, brodoloma, rata...

Jer / ionako znaš da / laži / stvari / ispuhani bogatuni / napumpani vojskovođe / crni pjesnici i prozirni laktaši / u crnoj zemlji zatvaraju rajski krug / a stameni uvjerenici / koji lišću tepaju i jedino nebu salutiraju / spuštaju se niz piramide / kao niz blješteći kandelebar / i odlaze / stablima na ispovijed.

( T.Domović: Bermudski trokut, Rijeka 1997. - Ex voto )

Puno kasnije, tek kad mi je moja urođena poetska intuicija iskustvom dotakla i puninu razuma, primijetit ću koliko je u stvari bilo mnoštva dodirnih točaka između naših tako različitih strahova, stilova i stihova, a posebice koliko je u toj knjizi ostalo puno sakralnog i u stvari – dirljivo pobožnog.

Bili smo točno onakvi kakvim smo se jedan drugome i predstavili: Ja koji sam obožavao metafore i lake renesansne rime; Tom koji je zujao između takvih metafora i obilja filmskih slika; Milan koji je bio gotovo virtualni montažer-mađioničar i doslovno lijepio čiste dokumentarne isječke života po mraku svojih poluteških uradaka. I kao da je jedna znojna duša lupala po toj boksačkoj vreći stihova s tri različita para ruku: isti im je bio aperkat; isti kroše; direkt.

4. KNJIGA

Knjiga je po onom našem dogovoru trebala izaći svakako tijekom prvih dana jeseni ´96. godine, a najkasnije do Božića. Međutim, Tom mi se ubrzo prestao javljati na telefon. Nije se to dogodilo odjednom i iznebuha, međutim, kako je prolazilo ljeto, tako je i njega i njegov entuzijazam polako hvatala jesen, kao da je sve više nestajao, žutio; kopnio je s grana našeg zajedničkog stabla kao truli i neubrani plod, a zatim je nestao s vidika meko upavši među lišće zemlje, posve slučajno se sakrivši svima.

Već kad se debela magluština teško navukla preko glatkih površina Bosuta i Neretve, a Tomov glas i stas potpuno nestali s vidika pod najezdom buba i mrava, zazvonio mi je kućni telefon.

- Alo? Je l´ se on tebi javlja?

- Jok.

- Ni meni. Mamicu mu lopovsku, sjest ću na prvi vlak i spičit za Zagreb! Istrest ću ja iz njega zadnji krajcer skupa s dušom!

- Sveti Martin pod Okićem.

- Šta sa Svetim Martinom?

- Tamo ti je. Tamo živi, koliko ja znam. U materinoj kući. Al´ neće da se javi ni meni. Sigurno ima neki problem. Javio bi se, da nema.

- Imat će ga, ako mu ja dođem! Neće ga spasit ni plašt svetog Martina ni cijelo jebeno Martinje, skupa s cvrcnutim tamburašima! Nabijem ga, blesava!

- Miki, aj´ ti to prepusti meni...

- Je, ti ćeš nam vratit lovu!? Kad tebe vidi, crknut ćete obojica od smijeha i zapit se u prvoj kavani, ko dva u kleti Holandeza. Nabijem vas obojicu!

- Hajde, hajde... Nazvat ću par frendova da vidim šta je na stvari. Nekako ću već naći način da vidim o čemu se radi. Oke?

- Zovi prvo Simkea.

- Oke.

Simu Mraovića poznavao sam dugo i ja, ali nisam se baš s njim počesto družio. Nisi kraj njeg imao nikakve šanse kod ljepšeg spola. Jednostavno, ima tih ljudi kojima se magnetno privlače ženske prsi iz plahih duša, tu ništa ne pomaže, nikakav dodatni šarm, duhovitost, pamet ili stih, sve bi ti to kraj Simkea nestajalo, bljedilo, odlazilo za šank i u očaj nepovrata. Nu, jako smo se poštovali i podržavali svi skupa. Skakali smo jedan za drugoga kad god je komu šta trebalo... A ako ti je nešto trebalo iz Zagreba, broj Sime Mraovića bio je prvi koji se okretao. Simo nije imao pojma šta je s Tomom, al´ mi je obećao istražiti slučaj.

Valent je opet bio previše zaigran samim sobom, upravo je pisao novu knjigu svoje slavne erotske poezije i usput otkrivao svijet teatra opisujući isprčen šupak Gole Europe (Za taj je dramski tekst koju godinicu poslije bio i nagrađen prestižnom Nagradom Marina Držića!). Potvrdio mi je tek to da je u izdavačkoj kući Perun i on sam bio objavio jednu vrlo lijepu knjigu poezije (Rupu nad rupama!), i to na jedvite jade, pa mi je šapnuo kako je Tom već tada imao stanovitih financijskih poteškoća, budući mu iz MK nisu više uopće odgovarali na pozive, a kamo li uplaćivali obećane izdavačke subvencije. No, pristao je pustiti glas u eter kruga zajedničkih prijatelja u stilu današnjeg Europskog uhidbenog naloga za Domović, Tomislavom. Zato mi se ubrzo javio i Sead Begović. Poslije mi je njegovu priču potvrdio i sam Simke.

Ukratko, Tom je bankrotirao... Po Zagrebu i pod Okićem trajala je užurbana potraga za ovim strašnim hrvatskim kriminalcem – za njim su tragali pusti vjerovnici, vlasnici tiskara, autori neisplaćenih honorara, dizajneri naslovnica, lektori i obijesni predgovornici – nehonorirani kritičari, kao da je u najmanju ruku Melvill Kutle, onaj poznati pisac Moby Dicka iz Širokog.

Ispalo je da mu ni u kući ne cvjetaju ruže; posvadio se sa ženom na mrtvo ime, i otišao nekud u tri pičke materine, tako da ga je pred kućom, u kojoj je ona ostala živjeti sama s dvoje nejačne dječice, zalud vrebao buljuk čudnih tipova mrgudnih i zajapurenih lica, spremnih na sve. Vjerujte mi – nema ništa užasnije i opasnije od lica hrvatskog kritičara kojemu nije isplaćen honorar...

Nije bilo druge nego istog trena stupiti u kontakt s Milanom Maćešićem. Razgovor je tekao otprilike kao boksački meč. I to ovako:

- Onda? Drpio nam pare i nestao u vidu magle? – odmah mi je Miki uputio direkt u već sudbinom dobrano okrvavljeno lice, a da kreševo gotovo nije ni započelo.

- Ma ne, zaboga... – Eskivirao sam taj udarac ja, pokušavajući nekako s tim goropadnim boksačem ostati u ringu, i na nogama, pa bar do prvog udarca gonga. – Doduše, - nastavio sam – ima neke probleme u firmi, ali smo se dogovorili kako da sve to skupa razmrsimo...

- Znači, ništa od knjige? – Opizdio me sad u vrh brade i to dobro upućenim aperkatom.

- Ništa... - Zateturao sam ja. – Ništa...

- Ja sutra ujutro sjedam na vlak, u Zagrebu sam do podne! – Taj vinkovački Rocky Balboa rasturao me kao beba zvečku. Nisam više znao ni šta bih, ni kud bih.

- Čekaj, neće knjiga izaći kod njega, u Perunu... Nego na Rijeci kod Mladena Urema! Tako smo se dogovorili. – Sve sam dalje eskivirao udarce i počinjao mljet protivnika i ja. Iako nisam uopće bio njegova kategorija, držao sam se, bome prilično dobro. I sve mi je išlo bolje, što je meč duže trajao...

- Otklen mi pare za novu knjigu?

- Tom će mi sutra prebaciti na žiro račun onih naših 6.000,00 kuna. Nadodam ja, ako još nešto usfali, pa će to Urem riješiti kod sebe u Rivalu. Oke? – Uputio sam sad i ja jedan razarajući kroše, i to iza lake varke tijelom. Izgledalo je kao da ga Italian Stallion uopće nije ni osjetio.

- Jebo sam ti mamicu, ako nešto pođe u krivo.

- Neće ništa poći u krivo, ne sekiraj se. Sve je pod kontrolom... – I tad se muklo oglasio gong kraja prve runde.

Naravno, pod kontrolom nije bilo ništa... Sad je prvo trebalo pronaći neku lovu! Sjeo sam i napisao kratko pisamce svim gradskim institucijama i poduzećima u Pločama. Svašta sam im nešto nalagao u njemu, neka mi dragi bogo naš oprosti, pa sam uspio doći do nekih šest, sedam tisuća kuna, namijenjenih za ovaj novi pokušaj objave. Znao sam da mi nedostaju bar još jedna-dvije, ali sam računao i na Mladena Urema, njegovo sjajno uredništvo i cijelu ekipu kulturnjaka na Rijeci, koje sam poznavao po dobrom srcu.

5. MLADEN UREM

Tamo, kod Mladena Urema, već sam bio izdao tri knjige, pa mi je metodologija rada njegova uredništva bila dobro poznata – Mladen i ekipa oko njega, objavljivala je samo one knjige do kojih im je bilo iznimno stalo, i za koje bi, kao čisti književni fanatici i zaljubljenici, išli i u sam Pakao na ispovijed crnim đavlima, samo da ih objave. A znao sam da u rukama imam jednu skoro takvu, samo mi u njoj nešto nije štimalo. A ni sam još nisam znao što...

Svakako ju je prvo trebalo urediti, pročistiti i uglancati, prije nego li se dostavi Mladenu i njegovoj ekipi na ruke.

Moram priznati da sam više intuitivno nego li razumom uočio u čemu je Tom pogriješio kada je počeo uređivati ove naše uratke. Iako Tom nikad nije bio egomanijak, kao veći dio naših dragih kolega iz DHK, ipak nije odolio, a da sebe ne stavi na prvo mjesto. Knjiga se, pod njegovom uređivačkom rukom, otvarala njegovom uvodnom programatskom pjesmicom koju je nazvao imenom ovog našeg zajedničkog projekta, Bermudski trokut. To mi je bilo skroz oke, svakako je imao na to pravo, pa on je sve to sam bio i osmislio... Međutim, nakon te njegove uvodne pjesme išao je i njegov tekst Ex voto; pa Mikijeva Pusta Zemlja, a na kraju se sve završavalo mojim pjesmama pod nazivom Domobran ranjenog srca. Uređujući dalje knjigu polako sam ulazio u bit svakog stiha iz ove naše zajedničke knjige kojom smo htjeli odgovoriti užasnoj poratnoj zbilji, zbilji koja se navukla na naše ozemlje i carevala posvuda uokolo nas kao teška, neprozirna magluština.

Moji su stihovi govorili o razočarenju jednog mladog ratnika; ako bi se na to nadodao Tomov Ex voto, kao zavjetni dar pod kipom Majke Božje, i to zbog preživljavanja svih pogibli i užasa ratnih zbivanja, koje smo sva trojica prošli, onda bi Miki mogao na kraju svega i zaključiti taj naš zajednički uradak jadnim rezultatom sveg našeg junaštva: Pustom zemljom. Istom onom u kojoj prekrasno i prkosno psuje i tuguje nad jebenim besmislom tako krvavo ostvarenog dobitka:

svanulo je napokon nad domajom

štakori se izmiljeli iz podruma

pobjegulje se vratile iz dojčare

pojebulje se vratile muževima i djeci

mali pjesnici

podijelili si međusobno

nagrade velikih pjesnika

( M. Maćešić; Bermudski trokut, Rijeka 1997. – Pusta zemlja )

Ideja o takvom uređenju knjige polako mi se počinjala sviđati. I Mikiju... Dugo sam oko toga razgovarao i s Mladenom Uremom. Uopće nije bio sklon našoj ideji. Sve dok same stihove nije dobio u ruke...

Knjiga je izašla u ožujku 1997. godine. Mladen Urem i njegovo uredništvo izmađijali su takvu cijenu tiska knjige, da im je od onih jedva skuckanih sedam tisuća kuna, ostalo još pet stotina kuna za cjelovečernji tulum. U tome je uspio samo stoga jer mu je jedan poznati riječki umjetnik izradio sjajnu naslovnicu za našu knjigu – potpuno besplatno. Njegov brat Andrej...

Tako se jedna balota koja se zakotrljala u Studentskom klubu Mije Mirkovića iz Ilice 13. u Zagrebu, otkotrljala gotovo pravo doma, među Fijumane & Istrijane, gdje je i dan-danas vrlo rado iščitavana.

6. PROKLETSVO BERMUDSKOG TROKTA

Kako to već biva u svim tim istinitim pričama prepunim mistike i neprozirne magluštine, ni ova naša – nema baš neki lijep i sretan kraj.

Za par mjeseci ja ću završiti u jednoj popularnoj ustanovi u kojoj sam svakodnevno vodio vrlo zanimljive razgovore s čovjekom koji je bio uvjeren da je sam sveti Ante Padovanski. Tu sam shvatio (bome!) da se i bolji stihovi znaju pronaći išarani po zidovima ovakvih naših institucija, nego li u mnogim poslijeratnim hrvatskim antologijama. Tada sam poeziju prestao objavljivati.

Nakon izlaska ove zajedničke knjige, Milan Maćešić doživjet će i veći niz životnih i drugih poniženja i od mene samoga; i on je gotovo bio potpuno prestao objavljivati svoje stihove. Mlada mu je ubrzo umrla i žena, tako da je sam morao odgajati i podizati dvoje prekrasne djece, jedva spajajući tuđe jutro sa svojim hljebom. Njegova su djeca ipak sretno i bezbrižno završila školovanje i otišla iz ove puste zemlje, danas mirno žive u Irskoj. Nikad mu nisam do kraja ispričao ovu našu priču... Milan Maćešić umro je sam i gotovo zaboravljen, 30. svibnja 2018. godine u Privlaci pokraj Vinkovaca. Na njegovom sprovodu jedva da je bilo ikoga; nije pokopan ni kao čovjek, kamo li uz nekakve vojne počasti ili plotune. Bio je dragovoljac Domovinskog rata. Ova država nije se sjetila ni da mu plati jebeni sprovod. Tako da je i ukopan na dug.

Mladen Urem, nakon Bermudskog trokuta, i sam se gotovo u potpunosti povukao iz javnog života, ne uređuje više ničije knjige, zaposlen je u Državnom arhivu na Rijeci. Vodi tih i, reklo bi se, sretan obiteljski život.

Na žalost, Simo Mraović i Sead Begović također su prestali objavljivati svoju poeziju. Bit će da je i njima dopizdilo.

Ni glavni junak ove kratke štorije, Tomislav Domović, još dugo nakon Bermudskog trokuta, osim povremenih samizdata po kojima sam znao da je živ, nije objavio gotovo ništa. U igru se vratio tek 2017. godine sa sjajnom knjigom svoje nove lirike naziva – Imperativi. Od tada redovito i ponovo objavljuje knjige prepune briljantnih stihova. Što se pak tiče propasti one njegove izdavačke kuće Perun, Tom je uz pomoć najuže rodbine ipak svakome uspio namiriti dug. Jedino je nenaplaćena ostala ona njegova slavna Diners club kartica...

(Godinama kasnije nekoj je sutkinji, vrlo vjerojatno ljubiteljici poezije, interna kontrola u dubokom dnu ladice pronašla i ovaj sudski predmet. Legenda kaže da je bila riječ o zastari. Ali tomu baš i nije tako... Tom Domović naprosto nije imao nikakve imovine iz koje bi se ova ljuta i pljačkaška kreditna organizacija mogla i sama lihvarski nasladiti, izdavačka kuća na koju je kartica glasila otišla je u stečaj, tako da im nije preostalo ništa drugo do li pjesniku otpisati cjelokupan ceh!)

A ja sam, nakon više od dvadeset godina od izdavanja Bermudskog trokuta, negdje u svibnju ove godine – konačno objavio novu knjigu poezije. Zove se – Pjesme najmanjeg pjesnika na svijetu. Nije se ni mogla zvat drukčije, zar ne?

Hrvoje Barbir Barba

U Pločama, na Svisvete 2021. godine