Četvrtak, 17 prosinca 2020., 08:52

Mokra pjesma

Darije i Aleksandar možda su pali trulih zuba

No babe u crnom po selima istočne Slavonije znaju

Da zube kao i muževe

Valja nadživjeti a ja sam sve skloniji

Prihvatiti to da će ta sela uskoro ponovno gorjeti

Kao nešto neizbježno i

Samim tim posve nedostojno brige

Premda me ponekad ako razmišljam o cijeni

Čvaraka i njihovu položaju na policama u hipermarketima

Bude jako strah ne znam

Točno čega

Nabadam ova slova po svojem pametnom telefonu

Koji je zapravo prilično oglupio

Počele su ga zbunjivati osnovne

Radnje poput slanja SMS-a ili uspostave poziva

Kao pravi kreten nabadam ova slova

Jer više ne žele poslužiti piće

I oni su ljudi i moraju u krevet

Ne vjeruj onima koji ti prodaju žuticu

Ne vjeruj onima koji ponavljaju da te razumiju

Mislimo si moj nepametni telefon i moj nepametni ja

Spremajući se polako izići

Iz nepametne gostionice

Na nepametnu kišu.

Pjesma koja ne očekuje odgovor

Ako stvaranje umjetnosti zahtijeva određen uvid

U djelovanje životne otopine određeno razumijevanje sveobuhvatnosti

Smrti zapravo ljepote ukupnog besmisla

Odnosno ako umjetnost treba biti svojevrstan konac

Za šivanje onih dijelova koji se ne spominju

U atlasu anatomije

Zašto nas tako često zaguši

Zadah iz usta umjetničke sujete

Kako je moguće da ti nesretnici povlačeći

Poteze nabavljene tamo gdje i profesura

Tako uporno vjeruju u stolicu u nebeskom bifeu

U to da nešto što je naučivo tvori pamet?

Ili su im stvari jasne

Ali ipak se nemaju snage dokrajčiti?

Jedna teorija nalaže razdvajanje stvaraoca i djela

No što ako djelo naprosto prestaje raditi nakon što ga stvaralac

Zatrpa subjektivnim izmetinama

Što ako oni žele tek štambilj

I ukusne boje na plaketi?

Koja ih teorija šalje u kakav rezervat

U kojem na sisici ministarstva ima još milijardu sisicâ ministarstva

Pa da više ne moram sresti ni jednog?

Pjesma zavađena s dubljim uvidom u duh vremena

Sestro noćas bilo gadno zašto da ti lažem

Topnička priprema svastikama po širem gradskom području

Pa po ojačana bojna govora mržnje

Na sjeveru jugu zapadu i istoku

Jedino prve četiri kolone nije bilo

No ustrajali smo i linija je ostala nepomaknuta.

Draga sestro nitko nam ne drži leđa

Jutros forsirali zid šesterokatnice

Morali pisati priopćenje portalima i novinama

A Markanu opet prijetilo u inbox

Zar tamo u Australiji ne pratite vijesti

Ili ste baš svi zatucani?

Sestro dok ti pušiš klokanima ovdje meso gori tintom

Znaš li ti što se dogodi borčevoj psihi

Kad mu na rukama umru i Che i Emiliano!

A igla bode li ga bode boli je kurac

I misliš da će te neko slušati osim seljančura s humanistike!

Jebiga sori sestro šta da ti kažem

Ne poznam više uredan san i brzo planem

Nije lako noću kad ih čuješ kako skandiraju

A ni danju kad ih vidiš kako kupuju auto-lak

Ne mogu više sa studenticama ne mogu ni s kim osim sa svojima

Uglavnom smo na Gligori i Pivcu

Neki na krizi uzimaju i domaći kulen.

Sestro zadnji put da ti pišem bar zasad

Ne ide ovako ne nalazim svrhu

U Goi izbilo sranje idem kao instruktor

Ako budeš pisala nemoj na udrugu ukinuta

Došli ovi na vlast hoće i oni osjetiti rat.

Pjesma koja čeka jutro

Susjedi iz dvorišta uslijed manjka prostora za parkiranje

Prije nekoliko godina dali su zabetonirati mali travnjak

Ispred svoje kuće, koji su desetljećima održavali oni

Koji su živjeli u njihovoj kući prije njih.

Jučer su radnici na poziv predsjednika kućnog savjeta

Zabetonirali i jedan zajednički dio dvorišta

Pa ondje sada umjesto iskrzane opeke

Mahovine, glistâ i neuglednog busenja trave

Obitava monumentalna siva ploča ograđena zgodnim konopčićem

Tako da i nehajna ili neupućena noga znade kako joj onuda

Nije kročiti dok se djelo posve ne osuši.

Izišavši pred vrata u sav taj napredak

Zapalim cigaretu i kratko mjauknem mačkama

Opruženim na krovu garaže i prepuštenim ranojesenskom suncu

Na što se obje dadu u paničan bijeg prema svojem dvorištu

Vjerojatno gonjene sjećanjima na različite projektile

Kojim ih se u posljednje vrijeme zasipa s okolnih prozora.

Razumijem vas, mali prijatelji.

I mene su primorali na to da želim uteći

Ali nemam kamo.

I na mene bi pucali

Samo kad bi na trenutak pomislili

Da neće biti odgovora.

Ti smiješni

Betonski

Ljudi.

U roditeljskoj kući

Dan počinje s kašljem i crnom kavom,

Ovdje sam čovjek kojemu je povjereno ne zaboravljati,

No svako malo nešto previdim,

Stvari su uglavnom pomaknute iz ležišta;

Starost teško odstupa od svojeg viđenja prošlosti

(Ipak je mladost govorila o podnošljivijem svijetu).

Noćas ću prespavati u svojem momačkom krevetu

Kako bih sutra otpisao ono što sam rekao danas

I u tome je upravo dovoljno laži da bi bilo istina,

U ovoj su ulici nedavno posjekli gotovo sva stabla.

Naginjem se nad duhanom i pozdravljam mogućnosti,

Između pretpostavljenosti ostanka i svireposti odlaska

To se može učiniti;

Ovdje sam čovjek kojem je povjereno biti budan,

Dan počinje s tim gadljivim osjećajem.

Bez svjedoka

korisne informacije na pultovima

ovako je, dakle, bilo u Babilonu

prije i poslije

život je sveden na novčanik i putovnicu

dok se ne stigne na odredište

dok se ne preuzme prtljaga

dok se kosti ne prevuku kožom

život je sveden na pušačku kabinu

mirno sjedim kao i svi ostali

ne osjećam strah

ne osjećam uzbuđenje,

možda bih trebao;

kako sam uopće dospio ovamo?

moje tijelo mirovalo je kao i sva ostala

ali više nismo gdje smo bili

ali ovo je sljedeća točka,

iz ove točke krećemo prema sljedećoj točki;

zašto sam uopće dospio ovamo?

papir i olovka samo su sredstvo odgode

spojevi su u rasulu dok u restoranu pijem konjak

nitko neće opaziti nestanak ograničenja

nitko neće čuti kako cvilim u balonu

pauza je prošla,

plaćam račun

odlazim u toalet

ukrcavam se

sjedam na svoje mjesto

predstavljam se prozoru

znam kuda idem.

Čagalj

U krtom graničnom stanju koje prethodi snu

Ostatke prisutnosti probadala je riječ čagalj:

Činila se vrlo bitnom. Nisam uspio zaspati,

No riječ sam upamtio i sad ne znam što sam

Bio htio s njom (ili od nje). Stoga je prepuštam

Sljedećem u redu; naravno, ako postoji sljedeći

I ako postoji red.

Zimsko čudo

Ponedjeljak traje tek pola sata, a stasiti čovo u trenirki,

S ruksakom na leđima, gonjen pljuskom, koracima ždere ulicu.

Suh, povlačim se od prozora i vraćam se u dnevnu sobu,

Gdje moja dva prijatelja rogobore o spajanju melodike na laptop.

Za koji dan nijedan od nas trojice neće biti ovdje,

U ovom gradu u kojem mladi sportaši odvažno bježe od kiše;

Nije li to, u neku ruku, čudesno?

Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.)

Pjesme: Mokra pjesma, Pjesma koja ne očekuje odgovor, Pjesma zavađena s dubljim uvidom u duh vremena, Pjesma koja čeka jutro, U roditeljskoj kući iz zbirke Mrtvom je jasno (2017.).

Pjesma Bez svjedoka iz zbirke Bilirubin (2011.)

Pjesme Čagalj i Zimsko čudo dosad neobjavljene.