Subota, 12. prosinca 2020., 12:30

Rade Relković: Šesto stoljeće hrvatske književnosti, Bratstvo duša, Zagreb, 2019.

(Tekst objavljen u časopisu Tema, 2020.)

Godine 2019. u izdanju „Bratstva duša“ poznatog izdavača glazbenog i književnog undergrounda Zdenka Franjića pojavila se zbirka poezije Šesto stoljeće hrvatske književnosti koju je potpisao stanoviti Rade Relković. Kažem stanoviti jer netko pod tim imenom u hrvatskoj književnosti dosad nije bio poznat, a nije bio poznat ni meni dok mi se knjiga nije pojavila u poštanskom sandučiću, poslana iz Zagreba. Pretraga na Internetu, a potom i čitanje knjige učvrstili su mišljenje da se radi o pseudonimu, kao što je najvjerojatnije pseudonim i Vanja S. Čuljak, autor pogovora zbirke. Da stvar bude zanimljivija, sam Čuljak u pogovoru pretpostavlja da bi se iza imena Rade Relković mogao skrivati neki od vinkovačkih autora (među njima spominje Franju Nagulova i potpisnika ovih redaka - premda i sam Nagulov tvrdi kako mu je ista zbirka prispjela poštom). Rade Relković dodatno je produbio misterij davši intervju za Glas Slavonije (6. ožujka 2019.), ali ne otkrivši ništa konkretnije o samome sebi. Kakogod, Rade i Vanja mogli bi biti i ista osoba s dva pseudonima, a sve skupa još jedna postmodernistička mistifikacija ili naprosto dobra književna zezancija, ali ono što je nama zanimljivije jest sam sadržaj zbirke.

Naslov zbirke očita je aluzija na poznatu ediciju Matice hrvatske Pet stoljeća hrvatske književnosti, koju autor na neki način želi nadopuniti ovom zbirkom, ili pak kritički ukazati na slijepu okrenutost tradiciji ključnih nacionalnih kulturnih institucija, a zapostavljanje svega sadašnjeg i posljedično tome budućeg. Tako nam se barem čini čitajući uvodnu i zaključnu Činjenicu, koja poput pankerske himne četiri puta ponavlja istu strofu:

Moj grad poriče šesto stoljeće hrvatske književnosti.
I prostor i vrijeme.
I vrijeme i prostor.
I prostor i vrijeme.
I vrijeme i prostor.

Pretpostavka o vinkovačkom autorstvu zbirke utemeljena je na samoj poeziji, jer radi se o izrazito angažiranoj poeziji koja s lijevih ideoloških pozicija tematizira neuralgične točke suvremenih Vinkovaca, tobože mitskoga rasadišta (sup)kulture (punk-rocka, stripa, teatra i književnosti…) sa gigantskog željezničkog čvorišta, a danas zapravo krajnje devastiranoga grada u kojemu nakon ratnih razaranja i tridesetogodišnje vladavine desnih i njihovih još desnijih koalicijskih partnera, kumova i suučesnika nije preostalo gotovo ništa od nekad zavidno razvijene industrije, sporta i kulture (a skoro da nema više niti stanovništva). Kako stoje stvari Relković prilično nedvosmisleno izlaže:

Deset godina pokušavam se zaposliti u Vinkovcima.
Uređujem lokalni časopis za znanost, kulturu
i društvena pitanja te pišem oglede o diletantskom
pjesništvu lokalnih autora.
Svaki me od njih barem jednom potapšao po ramenu.
Svaki mi je od njih rekao: samo nastavi!
I svaki put ja bih nastavio vjerujući da će se, prije
ili poslije, pobrinuti za mene.

Osim uvodne i zaključne Činjenice, šezdesetak kratkih proznolirskih tekstova nenaslovljeno je i nižu se u dahu od početka do kraja, no određene tematsko-motivske podskupine ipak su vidljive, te se spontano, asocijativno ulančavaju. Nalazimo ovako: niz tekstova o preminulom pjesniku Milanu Maćešiću (kojemu je zbirka i posvećena): „A kada je Milan umro govnari iz lokalnih medija proglasili su ga prerano preminulim hrvatskim pjesnikom. Sedam godina nakon što su mi iz Godišnjaka bez objašnjenja izbacili esej o pjesništvu hrvatskog pjesnika. Dvadeset i sedam poslije Vatikanske knjige mrtvih. I tek koju godinu nakon što su nazdravljali policajcima koji su srpskom govnu dali po pički što je kasnije obrazloženo neprimjerenim ponašanjem srpskoga govna zbog visokog udjela alkohola u krvi pomiješanog s mržnjom prema Hrvatskoj: čijoj je književnosti smrću za svagda pripao.“

Potom niz tekstova o autorovoj obitelji, odnosno ocu i braći, među kojima su najpotresnije one o ubijenom bratu: „Mog prvog brata, negdje na južnoj bojišnici, Muslimani su ubili 1992. godine. Bio je to, kažu, sukob u jednoj od gostionica u kakve i sam zalazim. U predahu između rata i rata: Tatarata!“

Niz o gradskim institucijama i kulturnim ustanovama, mahom stranačko-obiteljskim kružocima u koje osim volonterski i ponizno, kao posjetitelj i prolaznik, teško itko „izvana“ može pristupiti:

U knjižnici više ne nastupam:
neka im čita kći zastupnika u gradskom vijeću
i druge disleksične kćeri čiju će nepismenost
Grad proglasiti kulturnim dobrom!

Rade, kako je rečeno, govori s lijeve pozicije, no njegove žaoke nije imuna ni tzv. salonska ljevica: „Zagrebački ljevičari nikada neće dokučiti mazohističku prirodu ljevičarenja u Vinkovcima. Za ljetnih dana, dok umjesto književnih festivala obilazim lokalne gostionice, pazeći da ne nagazim na minu koja bi me crnim nebom raspršila kao crvenu pelud.“ On tu čini polarizaciju na središte i provinciju, ukazujući kako ljevičarenje (kakogod to shvatili) „ovdje“ i „ondje“ nema jednaku težinu niti jednak utjecaj na život Lijevog Aktivista: negdje je to relativno bezbolno pomodarstvo, a negdje svjesna autodestrukcija. Očito je da prije svega cilja na tzv. književnu ljevicu, jer književnim festivalima na kojima se hrabro čitaju nove pjesme o genocidu u Srebrenici i obješenoj Lepoj Radić suprotstavlja vlastito provincijsko tumaranje među ratnim veteranima i gostionicama nekažnjivo okićenima ustaškim znakovljem kao narodnim folklorom. Općenito o malograđanštini govori (mada je zapravo svaki tekst uperen u malograđanštinu): „Oni i dalje vjeruju da se prezivam Reljković / i da žive u suverenoj državi: njihovi su im / proroci tako rekli.“

Nalazimo i niz o samom autorstvu, u kojemu svaka pjesma počinje konstatacijom „Ja sam Rade Relković…“ da bi u nastavku dodatno izmistificirao vlastiti građanski identitet. Osobito je znakovita jedna koja glasi ovako:

Ja sam Rade Relković i mene su istjerali
iz Nostalgije kada sam ranih devedesetih
došao kupiti cigarete. Nostalgija je kafić
u koji odnedavno zalazi i gradonačelnik.
Njega neće istjerati.
On ne puši.

Čitateljima izvan Vinkovaca (ako ih ima) valja reći da se opisani izgon dogodio Goranu Baretu (ne jednom i ne samo u Nostalgiji), što je jedan od znakova (uz još podosta njih) da se autor poistovjećuje s nekim poznatijim Vinkovčanima koji su na ovaj ili onaj način u rodnome gradu izvukli deblji kraj, poput spomenutog frontmana Majki, pjesnika Milana Maćešića (doživotno na „krivoj nozi“ s Gradom), ali i Ivana Kozarca i M. A. Relkovića (kojima su srušene kuće, da bi Kozarcu bila izgrađena replika, pod pokroviteljstvom poduzetnika Bosiljka Stanića Bose, čuvenog po gaženju radnika), te slavnoga glumca Rade Šerbedžije i drugih.

Postaje jasno da je svoj pseudonim autor i osmislio „posudivši“ imena od spomenutih velikana (što potvrđuje u intervjuu), a vjerojatno i autor pogovora Vanja (Radauš?), S. (Miroslav S. Mađer?), Čuljak (Ivica Čuljak aka Satan Panonski?). Donekle je sada i razumljivije posezanje za pseudonimom – izgleda da se ne radi o skrivanju građanskog identiteta zbog straha od moguće odmazde (jer tko od spominjanih „govnara“ i lokalnih moćnika uopće čita poeziju, a k tome, ako je autoru doista tako kako piše, teško mu se više može naštetiti), a ne bi se reklo niti da je podlegao pomodnom pjesnikovanju iza pseudonima i lažnih facebook-identiteta, uglavnom prestrašenih književnom kritikom i eventualnim negativnim odjekom svojih pisanija (kompleksi koji vulkanski provaljuju ako se imalo dovede u pitanje njihova genijalnost); on je naime odabrao ime koje funkcionira kao svojevrsna oznaka (nomen est omen), identifikacija i legitimacija. Niti se skriva, niti razotkriva, po svemu sudeći, svejedno mu je, jedino mu je bitno da ovu poeziju potpiše kao Rade Relković i nikako drukčije.

Kao i svaki vinkovački autor, ni on nije mogao bez niza tekstova s motivom željeznice, kolodvora i kolodvorske birtije (popularne štajge ili štajgulje), a jedan je usmjerio i prema naručiteljima kazališne predstave o željezničkom kolodvoru, koju je napisala Osječanka Ivana Šojat, jedna od perjanica književne (a pomalo i političke) desnice: „O štajgulji koju kolonizatori nazivaju štajgom dano je da pišu tuđi pisci. O mjestu na kojem sam ispovjedio heroinsku ovisnicu nagnavši dvojicu svojih prijatelja na smijeh koji i danas, kao auditivna magla, lebdi nad zahrđalim austro-ugarskim kolosijecima.“

Navedeni primjeri dovoljno jasno oslikavaju Relkovićev stil, u potpunosti demetaforiziran, izravan i neuljepšan, te ga je doista teško dovesti u vezu s ijednim meni poznatim vinkovačkim autorom. Angažman kako nam je ovdje dan na čitanje, nesvojstven je i autoricama poput Marijane Radmilović i Mateje Jurčević, a s tematskog gledišta samo bi se izdaleka mogao dovesti u vezu s Nagulovom - sličnosti ima, ali takve da je dovoljno bilo čitati spomenutog autora, ili pak živjeti u istome gradu, da bi se ovako nešto napisalo. U pogovoru Vanja S. Čuljak reći će da je riječ o možda „ponajboljem primjerku angažirane i pobunjeničke poezije nakon Borisa Marune“, pa čak i „političke poezije u brechtovskom smislu“, s čime se možemo i ne moramo složiti, ali držim da je svakako vrijedno promotriti je i kroz tu optiku i promisliti je u kontekstu suvremenog hrvatskog pjesništva.

Meni osobno ništa slično nije poznato, bez obzira problematizira li lokalnu sredinu kao Relković ili općenito situaciju u državi i regiji, a tu uzimam u obzir i tzv. stvarnosnu poeziju, model socijalno osjetljive i deskriptivne poetike koja se nemilice troši već dvadesetak, pa i više godina. Knjiga Rade Relkovića, uvjeren sam, može biti zanimljiva i prepoznata u bilo kojoj lokalnoj sredini, dovoljno je samo da Vinkovce iz ovih tekstova zamijenite imenom svojega grada i sve će vam biti jasno. Mene osobno zanima hoće li se Rade i dalje javljati ili je ovo bio nečiji jednokratni eksperiment i ako se opet javi, kojim temama će se zaokupljati, u kojoj formi i hoće li Vinkovci i dalje imati povlašteno mjesto u tome.