Srijeda, 9. prosinca 2020., 12:01

Franjo Nagulov: Neočekivani dašak stvarnosne poetike (Lara Mitraković, Dva puta za jug, Zagreb, Fraktura, 2019., 105 str.)

Prateći manje-više intenzivno stvaralaštvo razmjerno nedavno afirmiranoga naraštaja hrvatske poezije (autore rođene ranih devedesetih), a s osobitom koncentracijom na njegove (za sada) ponajbolje reprezentante, često sam spominjanu sintagmu velikoga povratka metafori u pravilu uzimao kao jednu od polazišnih osnova čitanja dominantno kvalitetnih naslova među kojima, dakako, prednjače Goranovci. Nema potrebe ponavljati se pri svakom novom osvrtu konstatirajući nit koju su, u kontekstu goranovske mladopjesničke biblioteke, u velikoj mjeri otpočeli Ivankovac i Čolakhodžić, a nastavile sjajne autorice poput Herceg i Dejanović. Potonja je, što iz najmanje dvaju razloga posebno ističem, takoreći istovremeno nagrađena i Pucakovom nagradom karlovačkoga ogranka Matice hrvatske za neobjavljeni rukopis mladih autorica i autora, čime je spomenuta nagrada, u kontekstu značajnih mladoautorskih kvalitativnih dosega, uvelike ispunila svoju svrhu (a usprkos povremenim slabijim trenucima čije je uočavanje rezultiralo frustrirajućim i nadasve neozbiljnim reakcijama „oštećene“ strane). Drugi je razlog Lara Mitraković (Split, 1992.), članica poznavateljima suvremene književne prakse dobro poznate Književne grupe 90+ (čiji su istaknutiji sadašnji i bivši članovi još Lana Bojanić i Josip Razum; unaprijed isprike ukoliko je grupa u međuvremenu rasformirana, toliko aktualan u odnosu na zagrebačku scenu ipak nisam) te dobitnica Pucakove nagrade 2016. godine za prvijenac Brojanje pogrešaka (uz navedeno, autorica supotpisuje i grupni naslov Netko podvikne, djeca odrastu).

Činjenica da do sada nisam temeljitije pratio stvaralaštvo Lare Mitraković utoliko je, pri čitanju druge joj zbirke naslovljene Dva puta za jug, rezultirala popriličnom iznenađenošću. Naime, a u odnosu na istaknuta joj generacijska imena, Mitraković je čak začudno bliska stvarnosnoj poetici, onom u znatnoj mjeri napuštenom pismu, ako je o pjesnicima rođenim devedesetih govoriti, koja je do ranih godina dekade na izdisaju bila dominantno zastupljenom kroz razdoblje od kakvih četvrt stoljeća (posve proizvoljno rečeno). Velim bliska, jer ne usudim se zaključiti da je posrijedi tvrdolinijaška varijanta stvarnosne poetike posve lišena reaktualizacije metafore, ali za pomnije pratitelje spomenute generacije svakako iznenađujuća – ugodno, rekao bih, polazeći od pretpostavke da autorica, usprkos prevladavajućem poetičkom trendu, radije odabire izvjesno aktualni literarni passé težeći tako, vjerujem, izgradnji stilske autonomije (koliko se god to na prvu nelogičnim činilo). Utoliko, a dopuštam interpretativna razilaženja s drugim komentatorima suvremene pjesničke prakse, ne krijem zadovoljstvo osobnim otkrićem uz samoprijekor što mi je za isto bilo toliko potrebno (ni pandemija koronavirusa, a bogami ni post-esejističke čarke ne uzimam u obzir kao prihvatljiv alibi za spomenuto kašnjenje).

Zbirka je podijeljena na uvodni tekst i, uvjetno rečeno (kazalo sugerira mogućnost drukčije klasifikacije) dvije velike cjeline te broji blizu šezdeset tekstova koji su dominantno monostrofičnoga ustroja i, dakako, slobodnoga stiha, a uz uglavnom dosljedno odstupanje od pravopisne norme (neposezanje za velikim početnim slovom te interpunkcijski minimum). Rukopis tako otpočinje neizravno programatskim tekstom mala lara u kojem je semantička defragmentiranost subjektice uvjetovana ili omogućena epanaleptično naznačenim prostorno-vremenskim relativom (ja imam malu laru uvodni je stih ponovljen na još tri mjesta u pjesmi). Cjelinu naslovljenu Ožiljci od gusjenica otvara tekst fragmenti o djetinjstvu, pričljivi triptih čiji su fragmenti naznačeni zvjezdicama, a pri čemu je „transpozicija u jučer“ potaknuta subdijalektalnom gestom („moća doma pri nevere / moća doma obid je“), implodirajućim zgušnjavanjem njegova metaprostora (sve stane u osam puta osam) te, u konačnici, progresivnom disperzijom sintaktosemantičke konvencionalnosti: na krovu smo imali piknike / ja bih ponijela kišnicu / a ti sjemenke za ptice / radili smo bombe od blata i trave / branili svoj crveni tenk / od mrava i leptira.

Trag u tijelu kao medij sekundarne reprodukcije ekspanzije zla nalazim u tekstu polupani lončići, citiram: na podlaktici njegove sestre / čula sam sinoć kako viče / njihov je otac zapalio namještaj / pod mojim balkonom urlao da je rat. Stresnost narativno-deskriptivnih slojeva pritom biva, uz posljedični ritamski progres, osnažen „pozadinskim“ oponašanjem brojanja uz semantički zlosretnu kulminaciju (tko se nije skrio magarac je bio). Jake stvarnosne epizode, kao u tekstu mirenje, obilježene su narativnim slojevima visoke ekspresivnosti (što je primjetno i u pjesmi možemo samo vikati upomoć). Tekst oslobod(a) obilježen je artificijelno apokopičnom gestom s ciljem realizacije neologizma. Carverovski opuštenjačka pričljivost do izražaja dolazi u završnici pjesme ukiseljeno more, ističem: ali tebe ovdje dovodim zimi / navečer bacamo kamenčiće / u ukiseljeno more / pričam ti kako je nono jednom / izgubio masku za ronjenje i oba vesla / nije mogao pronaći što je tražio / kao ni mi sada / ali to je bila smiješna priča. U tekstu je koji su čekali smrt podvučeno pretpostavljeno (sukladno društveno uvjetovanom stereotipu) rodno uvjetovano ponašanje čak i u iščekivanju egzistencijalnoga kraja (nona tako smrt čeka skrštenih ruku, a nono, uz ostalo, psujući stanje u državi). Uvjetovanost egzistencijalne prostorno-vremenskom relativnošću semantička je okosnica teksta kraj brojanja, ističem: danas sam na ulici srela ženu / koja je umrla prije tri godine.

U tekstu je obukla je sve mrtve trpeća subjektica u službi obnašateljice tereta mikrokolektivne anksioznosti, rodno-patrijarhalno uvjetovane uloge pojačane neizravno naznačenom, ali dojmovno učinkovitom atmosferom prostornoga ruba. Pjesma lova na ptice pjevice narativni je tekst obilježen semantosintaktičkim rezovima koji utječu na afektivnost istoga. Minimalizacija korištenja veznika u tekstu KŽ 121, pak, rezultira stilski učinkovitom protočnošću rečenice. Tekst majci umjesto unuka tjeskobni je zapis obilježen estetski progresivnim anaforičkim gomilanjem. Osmodijelna pjesmoproza tamo dolje daje naslutiti formu u kojoj se autorica ponajbolje snalazi, a što možemo čitati i kao možebitni smjer daljnjega autoričina stvaralačkog razvoja. Zadnji tekst ciklusa, dva puta za jug (ili intermezzo između cjelina, zavisno o kutu gledanja, a na što, spomenuo sam, ukazuje i kazalo), obilježen je reverzibilnom transpozicijom pošiljatelja i primatelja poruke; vidljive znakove starenja pritom čitam i kao znakove neminovnoga odlaska: ništa neće biti važno kad se ugasi svjetlo / strije kao putokazi pokazat će ti / dva puta za jug.

Cjelinu Dobro sam, tata otvara tekst speed date u kojem je historiografska pozadina iskorištena kao materijal za dosjetkovnost i ironijski odmak: rođena sam na dan / kad je Gavrilo slijedio princip / jedino što nas veže je to / što nekad slušam Franz Ferdinand. Personificirani kozmos u tekstu beta cancri estetski je pospješen leksički simplificiranom poredbom: točno između kave i ručka odlučila sam / sačuvati te kao kartu dobrog koncerta / da te mogu gledati kratko kao sunce u podne. Povremena su, kao u tekstu kalemljenje voća, i efektna, makar neizravno eliptična rješenja: izolacija od složenih rečenica / samo jezične i čestice voća po podu. U uvodnom je fragmentu teksta treći svjetski rat, pak, stilski lucidno realiziran ironijski diskurs: tvoji roditelji nikada neće otići na vikendicu / izgovaram to kao: sutra će početi treći svjetski rat. U tekstu je ionako vas sve mrzim subjektičina autoironična pozicija na tragu jezika underground-poezije Žarka Jovanovskoga. Tekst je sadržaj nije dostupan obilježen grafostilističkom naznakom automatiziranih govornih obrazaca te učinkovitom, mada jezično potrošenom onomatopejom (tu tu tu tu tu tu tu), a u tekstu pismo interpunkcijski znak „.“ djelomično biva zamijenjen riječju „točka“. Deskriptivne dionice u tekstu o tome se ne govori mjestimično dosežu razinu izvedbene bravuroznosti: ruke su mi osušena mahovina / koju zaobilaze mravi / oni su iskašljana interpunkcija.

I u pjesmoproznom zapisu naslovljenom zarezi razvidna je autoričina snalažljivost pri proizvodnji narativnijih, gušćih formi, ovdje sintaktičkoga monolita koji, na grafostilističkoj razini, biva iznevjeren trima prijelomima lišenim semantičke i/ili estetske opravdanosti; na danom, kvalitativno progresivnom tragu čitam i tekst naslovljen usisavač. Pjesma je dobro sam, tata tekst u kojem, s obzirom na rukopisni kontekst začudno, stihovi posve konzervativno otpočinju velikim početnim slovom, što pripisujem autonomiji autoričine unutarnje logike čemu, utoliko, ne bih dopisivao značenja temeljena na posve slobodnoj interpretaciji. U tekstu je nestašica jaja vrijedno istaknuti trenutak lucidnoga posezanja za epiforom: kroz pore vrata, pa ptice / sada imamo samo ptice. Zadnji je tekst rukopisa naslovljen upute za pripitomljavanje. Posrijedi je četverodijelni komad subjektičine identitetsko-egzistencijalne raščlambe pri čemu, zaključujem, identitetski regres rezultira egzistencijalnim progresom ili, čak štoviše, ekstazom, naposljetku i obnovljenim ništa: ime ionako nemam kad ga izgovoriš / ostaje samo tijelo, u snu ga želim / dotaknuti, ali samo ti beskonačno govorim: / ti možeš razumjeti stvari / iako ih ne možeš zapisati simbolima / tebi sam rekla, a ti si od toga napravio / kuću u koju odlazim noću.

Uz sve navedeno, kao i uz konstataciju nekolicine tekstova čija je uvrštenost u rukopis nadasve estetski neopravdana (140 sladoleda ili sintaktički pretenciozni tekst božić na) ovaj rukopis, iako s obzirom na vrijeme objavljivanja ne predstavlja potpunu novost (ponajmanje tržišnu), zaslužuje punu pažnju, pa i ovo razmjerno zakašnjelo čitanje. I upravo mi je drago što sam drugoj knjizi Lare Mitraković pružio čitateljsku šansu – rezultat je toga čitanja, naime, vrlo pozitivno iskustvo obogaćeno iščekivanjem autoričinih novih naslova. Možda, kao što se da naslutiti, znatnije okrenutih formi pjesme u prozi, a uz i dalje razvidnu neopterećenost dominantnom strujom recentne pjesničke produkcije u nas. Vrijeme će, vjerujem, brzo pokazati je li spomenuta slutnja bila dobar trag ili će Mitraković, inzistirajući na daljnjoj izgradnji stilske autonomije, pronaći kakva manje očekivana rješenja.