Srijeda, 14. travnja 2021., 13:32

Ljubav kao otpor (Vladan Šipovac, Poljubac, Beograd, ARGH!, 2021., 90 str.)

Tek nekoliko uvodnih napomena. ARGH! je pjesnička organizacija osnovana 2011. godine (više o tome saznati možete putem priložene poveznice) koja organizira književne večeri, ali i objavljuje e-knjige i audio knjige. U sklopu je prvonavedene biblioteke i zbirka Poljubac Vladana Šipovca (Banovići, 1987.), mladoga laureata 43. Ratkovićevih večeri poezije (kategorija autora do navršenih dvadeset i sedam godina života) za potom objelodanjeni rukopis Koža u kojoj ne živim (Bijelo Polje, 2014.). Nastojeći doznati više bibliotečnih činjenica o knjizi utvrdio sam, kao ključni pokazatelj da je spomenuti digitalni materijal doista jedinica omeđene publikacije, postojanje ISBN-a, no u e-katalogu (možda je i do moga nesnalaženja) nisam pronašao kataloški zapis djela (što bi, s obzirom na obvezni primjerak koji, vjerujem, postoji i u Srbiji, bilo očekivano). Naime, spomenute činjenice nisu beznačajne i njihovim zanemarivanjem relativiziramo knjižne ili e-knjižne projekte/biblioteke, a takvih slučajeva nije da je posljednjih godina manjkalo. Time bismo, primjerice, umanjili značaj projekta kakav je BEK, a čiji naslovi imaju svoj ISBN i, dakako, podliježu ovdašnjem Zakonu u obveznom primjerku te su, posljedično, zastupljeni u e-katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Priča, da pojednostavim, slična relativizaciji časopisne prakse i portala za književnost, o čemu sam u više navrata pisao i što je, nažalost (ili srećom), rezultiralo prilično žustrim reakcijama. Upravo je to jedan od razloga zašto smo Književno blato podnaslovili kao pseudoportal. Stranica nekome može ili ne mora biti simpatična, no ona portal (još manje e-časopis) svakako nije!

Zbirku čini tridesetak tekstova od kojih je znatan udio višedijelno strukturiranih, često odijeljenih podnaslovima ili rimskim rednim brojevima, što ostavlja mogućnost drukčijega rezoniranja ukupnoga broja tekstova (na čitatelju je da se odluči, rekao bih). Pet je cjelina, s tim da prvu cjelinu naslovljenu Sat čini jedan tekst, Promišljanja, svojevrsna prolegomena u čast ljepoti koja, lišena prolaznosti, to ne bi mogla biti. Ekspresija pri deskripciji fizičkoga aspekta iste pritom u misaoni proces uvodi mesijanski aspekt faktografski neupitnoga psihofizičkoga regresa koji, ovdje nenaznačeno, rezultira relaksirajućim ništa (ili naznačenim tek minimalističkom manifestacijom kontinuiteta djelovanja/bivanja prirode): Sve vrijeme mislim na tvoje ruke iza stomaka, / prste na fotoaparatu, / na tetovaže koje se lijepe na drugo tanko tijelo, / od čijeg pokreta sažima se svijet, / pa se upregnut prenosi, sa papira na staklo, / sa težine na naprslinu, / iz mora u snijeg.

Mjesec nije veći od ostrva naslov je prvoga teksta druge cjeline istovjetan naslovu cjeline sáme. Posrijedi je trodijelna poema kojom je naznačena rukopisno suprasemantička sinkronija dvojine, točnije dvojnoga subjekta, gotovo beziznimno istovremeno na relaciji adresant – adresat, što opet teško može navesti na zaključak (nešto je valjda i do sadržaja) da je posrijedi relacija subjekt – objekt (mada je takva interpretacija, svakako konvencionalnija, lako izvediva). Deskripcija psihofizičkoga regresa lukavo je naznačena osjetilnom redukcijom kao obilježjem godišnjega doba na izmaku (pozno ljeto je ljeto bez mirisa). U trećem je dijelu teksta kao provodni motiv uvedena i šuma, tako tipična za ovdašnje društveno-mrežno interaktivno stvaralaštvo mlađe do najmlađe generacije (granične prijelaze generacija prepuštam drugima). Diskretni je homoerotski diskurs pritom nastavak onih tradicija znatnije otpočetih, u kontekstu južnoslavenskih poetičkih polja, stvaralaštvom Brane Mozetiča (Ljubljana, 1958.). Tekst Plavo ogledni je primjer izravnih obraćanja drugom polu dvojnoga subjekta: tijelo je pritom poistovjećeno s teritorijem; tijelo-otok fizička je manifestacija (međusobnoga) pripadanja. Transpozicija makroentiteta u mikromedij pritom je jedan od lucidnije izvedenih stilskih postupaka: Okean u šolji čaja i zvuci / od kojih se razlaže glad. Kao što je otok poistovjećen s tijelom, tako je i more poistovjećeno s tekstom, čim je postignuta istovremeno višestruka transpozicija tijela u tekstu, a što je ujedno integralnim faktorom ukupnosti tijela teksta: U noći bez mjeseca, nakon grimiznih jeseni / zime postaju blage / i sve je tako toplo, / da se naježiš i da slova iscure pod kapcima.

U tekstu Crveno podvučena je defragmentirajuća priroda naoko homogenoga bića jezika/pisma, kao ekvivalenta regresa „prve zbiljnosti“: svako slovo je drugačiji mrak. U tekstu je Grom uočljiva naznaka supersticije i neopaganističkih elemenata također svojstvenih dominantnoj mladoautorskoj poetici južnoslavenske pjesničke proizvodnje posljednje dekade. Tekstovi su dijelom obilježeni i suzdržanom, no ritamski efektnom repetitivnošću (npr. sintagma Koliko često misliš u intimistički hipersenzibilnom zapisu Unutrašnjosti). Tekst Apostoli obilježen je tim da je prvi od triju fragmenata pisan u trećem, a druga dva u drugom licu jednine, uz diskretni erotizam reducirane deskripcije koja nas uvodi u šarm završnoga teksta cjeline naslovljenoga Jastuci čije finale, pak, rezultira potpunim prožimanjem entiteta dvojnoga subjekta.

Treća je cjelina naslovljena Branitelji te je otvorena tekstom Triptih o hrabrosti, diskretnim hommageom uzaludnosti ustrajavanja u idealizmu, napose onom religijski uvjetovanom, apostolatu dakle društveno demoniziranoga erosa i jedne nadasve implodirajuće mladosti čija je esencija stisnuta gušćim interpunkcijskim nanosom završne dionice teksta. Muškarci je petodijelni tekst čiji fragmenti odišu ironijskim odmakom izvedenim, uz ostalo, oksimoronom (makar i ne posve izravnim). Treći fragment pojam muškarac podvlači kao medij, kao testosteronsko uzgajalište bijesa: Stalno dolaze i prijavljuju se, / naši talentovani izdanci, / od njih bijes ne raste, samo se mjesecima / sakuplja, / u težišta i sječiva, / šake i testise. / U svu silinu jutra, / tetivu i so. Tom oponiraju četvrti i peti dio iz kojih ljubav iščitavamo kao otpor prema stereotipu, novo rađanje iz ruševina prethodne dekonstrukcije. Završnu strofu pritom čitam kao jedan od ljepših konzumentskih trenutaka koje sam posljednjih godina doživio: Drugovi se grle u parku, / u njihovim zavjetima ključaju slogovi, / kao prolog otpora. / Kao suncokreti, podignuti na obodima / smaka svijeta.

Tekst Bosna himna je akterima (ili možda aktera) balkanske postapokalipse u kojoj se frapantnim intenzitetom smjenjuju ironijski momenti i letalna, osobito krvoločna sintaksa nepodnošljivo provociranih ganuća iz čega, na individualnom planu, proizlazi očekivani identitetski deficit drugotnoga recipijenta (drugotnih recipijenata) subjektove poruke: Dobrodošla braćo istog imena, ponosnih / pokoljenja, / od vas ni tamo, ni ovamo, izmet se ne skida s / kostiju, / nego se kao med ulijepi među zube i sve što na / kraju ukloniš je / sopstveni jezik. Ironijski se odmak u službi angažiranoga pisma ispostavlja ključnim elementom zaključnoga teksta ciklusa naslovljenoga Snovi Ane Brnabić, ističem: Posjedujemo jednu finu istoriju rasprava, / forsirane radosti i želje, / podjeljene tjeskobe i razuma, / sreću na rukama, ruke u vis!

Čežnja, četvrta cjelina rukopisa, otpočinje tekstom Čežnja: prvo pjevanje obilježenim nadasve jakom poredbom, primjerice: Kao grah, sjeme nove kobi, / kojom uspavljuju se sramežljivi, / živi i neživi / slobodni i silni. U tekstu je Čežnja: drugo pjevanje razvidna jezična eksploatacija međuovisnosti adresanta i adresata, što rezultira daljnjom progresijom ekspresivnosti, opet uz jaku, katkad i suviše začudno, no ne i primjetno forsiranu poredbu: Tvar je tvoja tanka linija / kojom prelazim preko trbuha, / napet kao pauk, pospan kao vrag, / mačak na križu, rupa na jeziku, / minut po minut, grob je već mlad / i bijelim su plećima moja nova umivena. Tekst Čežnja: treće pjevanje melankolični je literarni otisak kondicionalnoga postorgazmičkog smiraja: Kada se opružim cijelim platnom, / cijelom bojom poližem ti trup, / jer svega je tako puno bilo prije ove pjesme, / prije brda i kamena, prije dolaska i smrti vrana, / prije legla Adamova. U šestom fragmentu teksta Rodoslovlje osobito je efektna čolakhodžićevska motivska opozicija prirode i ne-prirode (osobito karakteristične za zbirku Pred gradom su kosci, 2018.). Trodijelni tekst Preobražaj snijega propitkivanje je metatekstualne zbiljnosti, napose realiteta relacije entiteta unutar dvojnoga subjekta; tekst je obilježen gušćim narativnim slojevima, a semantička nit vodi k „željenom brisanju granica“ između „primarne“ i „sekundarne“ zbilje: Želim da ostanem van granica, / jednako koliko i u domovini, / želim da postaneš isto seosko sazvežđe, / i da nam lica šljašte od svakog narednog / utapanja / u zeleno more.

Prvi tekst cjeline Susret naslovljen je Znanost. Obilježen je detekcijom normativno preuveličanoga značaja individualizma čemu se baštinici istoga, reklo bi se, upravo uzaludno odupiru: Životi pokraj rijeke i nisu tako golemi, / sve odiše tromošću, / razumom bez razmjera, / dok se upuštaš u promišljanja, / neko je već preskočio doručak, / zaboravio oprati posteljinu. U opoziciji tom tekstu stoji pjesma Dezerteri, imperativni zapis antisistemske, no nipošto literarno pseudorevolucionarne prirode, iskaz potrebe za bliskim odnosom temeljene rehumanizacije dijelom temeljene i na palimpsestu prethodnih buntovništava. Gravitacije, pak, identitetsko su (ipak!) vitalno pitanje doma koji nužno ne podrazumijeva povratak nasuprot prostorno-vremenskoj izmještenosti, dapače, dom se ispostavlja i kao moguće sinkronijsko „ovdje“ obilježeno egzistencijalno poželjnim pridjevima poput „toplo“ i „suvo“. Tekstu Stvari, u kontekstu preispitivanja prirode stvaralaštva, možemo dopisati programatski (banalnosti, srećom, lišeni) predznak: Jedan je naslov potreban za nužnost pjesme, / sposobnost počinka, / jedno ružičasto nedjeljno jutro, / sažetak neba sa procvalim baštama / i prvi protok napetosti, nedosljednost ljeta, / nerazumnost u raspoloženjima riba, / što trbuhe okreću suncu ravno na jezik.

„Smjelost drukčije ljubavi“ (u kontekstu konzervativne i u manje-više svemu maliciozne norme) subjektne se dvojine očituje naznačenom joj izvaninstitucionalnošću, takoreći neustavnošću. Upravo je prva strofa teksta Plod utoliko izvanredan primjer mogućega korištenja ljubavne tematike u smjeru, rekao bih, nikada potrebnijega angažmana: / Ovdje raste jedno cijelo tijelo / od ploda odvojeno, skrobom nanizano, / ostaje u kući, / našoj kući tvoje skromne države. U tekstu Mjesta u kojima nisi pojam prostora korišten je u svrhu komentiranja nepremostivih ideoloških barijera na koje se, kada već ne revolucijom, odgovara ovaj put naročito kromatskom ironijom: Što je jedno nedostajanje večeras / i sve sobe u kojima nisam, / sve zgrade što gore kao reklame, / svako tvoje Dobro jutro, / Hej i Laku noć. Zadnji tekst ciklusa naslovljen Susret napokon posve razotkriva društvenu neželjenost rukopisno konstantne dvojine koja, kontekstualnoj omraženosti usprkos, traje u inat, makar i uz nametnuti maksimum diskrecije: Hoćemo da se pokrijemo travama, / u livadi da se rastrgnemo, / pa da nas kao najhrabrije vode na prvu liniju, / da kuhinjske zidove / ukrase našim kalendarima, / hoćemo da se budimo u plodovoj vodi, / da nam bude lijepo, / da spavamo u svilenom krdu božje samoće, / hoćemo da ljubimo svijet zakona i satiranja, / da se prospemo njemu, / umireni i mazni.

Nježno je, a tako hrabro, odvažno, naspram konzervativnoga okružja drsko pismo Vladana Šipovca. Tragom ranijih spomenutih tradicija, gdjegdje i aktualno dominantnih poetika, rukopis upravo zavodi šarmom smjelosti koja nije poza, izlizani poziv na davno uklonjene barikade. Pismo je to ujedno postmodernistički petrarkističkoga štiha suptilnoga homoerotizma, čija sintaksa prijeti ujedanjem srca rijetkih pismenih konzervativaca plemenskoga nam podneblja ozvučenoga guslama te podrigivanjem janjetine i mladoga luka, sve uz bećarac ili Očenaš kontaminiran mrziteljskim glasnicama koje ga izgovaraju. Zločinačkim, u vrijeme pandemije nikada vidljivijim stanjima duha koja se očituju kroz govor mržnje, ono valjda jedino što smo još u stanju kolektivno tolerirati, katkad na diskurs zla reagirajući priglupim, zubno diskontinuitetnim smijuljenjem debelo zakašnjelih adolescenata u poderanim hlačama koje nas ipak ne čine mlađima no što jesmo. Poljubac je nježna, osjetljiva, ali stamena zbirka, sada e-knjiga, koja bi mogla, uz otvoreno možda, potaknuti i našu post-čitateljsku odvažnost osjećati lijepo i reagirati na nepravedno. Poljubac je zbirka kojom nije pokušano reći mnogo, već dovoljno, uz dodatak da je pokušaj uspio i da je iskustvu čitanja istoga izvjesno dopisana radosna repriza. Premda me ne bi iznenadili komentari na tragu rubne banalnosti, već viđenoga, možda i poetičke nestabilnosti, onih čitateljskih novopraktičara suzdržanih prema iskušavanju makar i minimalnih odmaka od poetičke dominante. Pa ipak, ne bojte se: imate puno pravo zavoljeti ovu zbirku, a pritom se ne osjećati dekoncentrirano ili, sto mu lajkova Facebooka, neupućeno!