Petak, 1. listopada 2021., 12:10

Franjo Nagulov: Jedna zbirka, dva talenta (Marija Skočibušić, Kraćenje razlomaka, Zagreb, Jesenski & Turk, 2021., 63 str.)

U online enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže stoji da je razlomak zapis racionalnoga broja ili matematičkoga izraza u obliku a/b, pri čemu su a i b cijeli brojevi ili matematički izrazi, a b je različit od nule. Nešto dalje stoji da je kraćenje razlomaka dijeljenje brojnika i nazivnika istim brojem ili matematičkim izrazom, da se razlomak najčešće piše u onom obliku u kojem je nemoguće daljnje kraćenje te da se to postiže tako da se nađe najveća zajednička mjera brojnika i nazivnika i zatim se njom razlomak skrati. Klikom na sljedeću poveznicu, ako do sada nismo znali, doznajemo da je najveća zajednička mjera najveći cijeli broj s kojim su djeljivi svi ostali elementi nekoga skupa, tj. element koji je mjera svakoga pojedinog elementa iz nekoga skupa. Prvi postupak određivanja najveće zajedničke mjere dvaju cijelih brojeva otkrio je Euklid (Euklidov algoritam). A kada već spominjem Euklida, nedavno sam, premda nije isto, pišući za Temu osvrt na prvijenac Vide Sever (Suho mjesto, Zagreb, 2021.), spominjao euklidski prostor, ali i ono najvažnije, postavio pitanje očekivanja od najnovije generacije domaćega pjesništva, pritom spomenuvši Silbu Ljutak, Filipa Markovića i Luku Ivkovića (pojam generacija u ovom slučaju ne treba nužno vezati uz dob njihova rođenja). Mogao sam, premda to ne bi bilo profesionalno, spomenuti i talentiranoga Županjca Bonu Cvitkušića, mogućega „nasljednika“ ljubiteljima poezije dobro poznatoga Gorana Milakovića (Rudnik stakla, Zagreb, 2019.). S obzirom da je Cvitkušić ovogodišnji mladoautorski laureat Pjesničkih susreta u Drenovcima, od njegova sam se spomena tom prigodom suzdržao.

Razlog zašto nisam spomenuo Mariju Skočibušić (Karlovac, 2003.) proizlazi iz pogrešnoga dojma na koji sam nasjeo. Iskustvo učestalih online čitanja i čestih susretanja s Marijinom poezijom doveli su do toga da sam u jednom trenutku posve smetnuo s uma generacijsku joj pripadnost, kao i da je Kraćenje razlomaka, rukopis nagrađen nagradom Na vrh jezika za 2019. godinu (!), formalno, svojevrsna autoričina premijera, premda samostalni prvijenac to ne mora nužno biti, čemu nas primjerima podučava književna povijest (sjetimo se samo čudesne Emily Dickinson). Naprosto, Marija je već neko vrijeme autorski izrazito aktivna, kako na društvenim mrežama, tako i na specijaliziranim književnim portalima (kojih, hvala atmosferskom omotaču, ima poprilično), te je to razlog smetanja biografske činjenice s uma. To i, već sada mogu reći, vrlo pristojna autorska zrelost koja nas vraća na naslov zbirke i sam početak osvrta, otvarajući pitanje: je li matematička definicija kraćenja razlomaka idejno transformirana u jezik književnosti te je li on, jezik dakle, posljedično optimiziran pronalaskom, ovo će razljutiti matematičare, najveće zajedničke mjere njegovih mikro i makro elemenata? Jesu li, dakle, uklonjeni (što zna predstavljati problem ne samo kod mladih autora) često prisutni viškovi, odnosno, je li ostvaren balans kako odnosa elemenata unutar zasebnih tekstova, tako i odnosa tekstova unutar ciklusa te ciklusa u odnosu na rukopisnu cjelinu. Idemo provjeriti!

Rukopis čini četrdeset i dva teksta raspoređena u tri cjeline kojoj prethodi uvodna pjesma naslovljena Dom. Leksičko-sintaktički, primjenjivo na većinu tekstova u rukopisu, ova pjesma opravdava naslovom isprovocirano očekivanje. Osim toga, već se u ovom primjeru kao jedan od provodnih motiva javlja onaj „krastavca“. Ovaj falusoidni motiv, u kontekstu razmatranja ili deskripcije obiteljskih odnosa, dakako da možemo tumačiti kao, uz ostalo, kritičko razmatranje patrijarhata od kojega se žene, mlade, sredovječne ili stare, za svoju dobrobit i dobrobit društva u cijelosti ne trebaju sklanjati. Ako mislite da je ovo što sam konstatirao stvar demagogije, čekajte samo da pročitate ovo: žene, mlade, sredovječne ili stare, ne smiju se sklanjati pred patrijarhatom ne zbog onoga dijela muške populacije kojoj patrijarhat odgovara, već u prvom redu, izuzmemo li žene same, zbog onoga dijela muške populacije na koji patrijarhat također djeluje pogubno, a koji i sami, kukavičluka i konformizma radi, povijaju kičmu. A žene su se, uzmemo li u obzir njihovu društvenu nejednakost kroz povijest, pokazale kudikamo hrabrijima od muškaraca. Kćeri vještica spaljivanih na lomačama naposljetku su izborile pravo glasa. Ovo, da raščistimo, nije skretanje s teme, već hommage autoričinoj ne samo literarnoj, već i općedruštvenoj osviještenosti. Podsjećam, pjesnikinja je rođena 2003. te je kao takva podvrgnuta institucionalno podržanoj indoktrinaciji radikalno konzervativnoga predznaka od svog rođenja. Gard koji u zbirci prepoznajem stoga, barem kod mene, izaziva poštovanje. Tek usput, znam da činim početničku pogrešku spominjući autoričine godine, no smatram da je, s obzirom na kontekst, spomen autoričinih godina neizbježan.

Prvi ciklus, naslovljen Kašalj, započinje tekstom Susret tijela, kratkim, očišćenim tekstom, jednim od brojnih motivski vezanih uz tijelo, uz literarno stjecanje nevinosti prihvaćanjem tjelesne ljepote koja ni po kojoj u logici utemeljenoj osnovi ne bi smjela izazivati sram. Otpor je to dogmi, dodao bih, ponavljajući da je sintagma „gubitak nevinosti“, u najčešćem kontekstu na koji se ista odnosi, jedna od najgnjusnijih jezičnih konstrukcija koje je iznjedrila primjena dogmi, u prvom redu, abrahamskih religija. Okosnica je rukopisa odnos subjektice i njene majke, odnos dviju žena, dviju dionica upravo dogmatski nepovredive obitelji. Odnos koji, međutim, ne upućuje primarno na makrodestrukciju (destrukciju obitelji) ili mikrodestrukciju (destrukciju/autodestrukciju pojedinih joj članova), već je podvrgnut literarnoj evaluaciji, katkad i značenjski dostatnoj deskripciji na kakvu nailazimo u tekstovima Teme su ispod tepiha i Teme su unutar četiri zida. Najava, pak, evaluacije autoričina jezika u tekstu Mliječni zub nimalo slučajno počinje spomenom „zastarjeloga“ glagolskog vremena (Tijelo kopa po aoristima). Na tom tragu, na tragu jezične evolucije dakle, možemo, što se puristima ne bi svidjelo, čitati i tekst Izobličenje govora (Počinjem razmišljati u anglizmima). Kao da jezik nije biće podložno evoluciji i kao da bi, s druge strane, purističko nasilje nad jezikom, napose na leksičkom planu, valjalo tumačiti kao skrb o istom (digresija je navedena glede maloga mede). Tragovi stimulacije autorskoga sazrijevanja mjestimično su, kao u tekstu Vrijeme i mjesto rođenja, programatskoga predznaka: Umjesto da utjelovim trenutak / I nasilno mu povadim mliječne zube / Izbjegavam korištenja / Razvučenih poštapalica. Programatsku prirodu možemo dopisati i tekstu Odbacivanje značenja kojim je zaključen prvi ciklus. No, taj tekst valja uzeti u obzir i kao trag procesa učenja, čak i kao kategoričko priznanje koje, u korist autorstva, a osobito u korist jezika, kolikogod zvučalo pretenciozno, odbacuje kronologiju kao faktor bilo samoga autorskog sazrijevanja, bilo jezične evolucije. Potonje nas navodi na nedoumicu vezanu uz jezično-evolucijsku linearnost, posebice osvrnemo li se na novu dominaciju slike/fotografije pri prikupljanju/usvajanju/distribuiranju informacija, a sukladno brzini prijenosa informacije i njenoj pojednostavljenosti kao jednoj od, za sada, nedovoljno teorijski verificiranih zakonitosti jezika postindustrijskoga, digitalnog društva, što je moguće primjenjivo i na poeziju (u ovom slučaju, međutim, odbijam biti prorok, tim više što takvim tendencijama svjedočimo i na sinkronijskoj i na dijakronijskoj razini).

Drugi ciklus naslovljen je Crvi, a iz čitanja uvodnoga teksta ciklusa naslovljenoga Priznanje poplave izvjesno proizlazi zaključak da ojezičenje materije uključuje materijalizaciju jezika. Ovaj ambivalentan odnos podrazumijeva kontinuitet koji uključuje izgradnju i propadanje jezika/materije. Dakako, završnica teksta sugerira i u književnoj povijesti mnogo puta zabilježeni obračun s tradicijom. U ovom slučaju nipošto nasilan, revolucionaran, tendenciozan u svom iskustveno limitiranom egotripu, već „prirodan“, usklađen sa spoznajom o početku i o kraju čiju smo istinitost prinuđeni štititi, onda kada ni Russellov čajnik ne pomaže, discipliniranom literaturom: Umjesto krvi na plahti, / Po istrošenoj travi običaja, / Ispuzat će / Skvrčeni crvi. Praksa discipliniranoga čitanja dominantne mlađeautorske poetike recentnoga pjesništva, a tu primarno mislim na novije Goranovce, može se naslutiti u mjestimično intenzivnom korištenju prezenta u, primjerice, tekstu Geometrija ispravnog, zatim u naznaci upravnoga govora korištenjem kurziva (sličan postupak, razmjerno intenzivno korišten, našao sam i u spomenutom prvijencu V. Sever). Jedan je od provodnih motiva ciklusa pritom i „dlakavi crv“: poistovjećen s ljubavlju, on prkosi odnosima prostorne geometrije i jezičnih zakonitosti (Kako se piše točka). Preispitivanje, dijelom i ironiziranje dogme u jeziku, nastavljeno je u tekstu Šećer, citiram: Putanje riječi se isprepliću, / U tanjur guram / Ne odvojeno od glagola / I je umjesto ije u osjećam. Vratimo li se na ranije spomenuti kritički komentar patrijarhata i njegovih erektilnih očekivanja, ne mogu se oteti dojmu kako su najizravniji, kada je o ovom rukopisu riječ, oni komentari koje bismo mogli podvući pod namjerno prevodivu leksičko-sintaktičku kriptografiju. U tekstu Naredba tako piše: Mjesto dijeljenja / Tretira se kao zahtjev / Za očito i namjerno / Umetanje krastavca; / Sužavanje tijela na / G-l-a-s.

Moć destrukcije, u kontekstu evolucije jezika/materije, pritom je spoznajno utemeljeno dopisana, uvjetno rečeno, protagonistima niže egzistencijalne razine. U tekstu Dnevne sitosti nalazim: Zemlja je počela gutati / Skromnim zalogajima; / Slovo po slovo, crv po crv. Minijaturu naslovljenu Tema ističem kao obračun sa stereotipom proizašlim iz takoreći društveno konsenzusne recepcije odnosa životne dobi i stvaralaštva (od čega se i sam, kada je god to moguće, suzdržavam): Imaš premalo godina / Za napisati pjesmu. Dojma sam, u ovom slučaju, da bi navedena dva stiha (bez stihova Čim osjetiš glad, / Namaži jezik melemom) samostalno bila kudikamo funkcionalnija, no to neka i ostane na dojmu. Istraživanje tijela poistovjećeno s istraživanjem jezika okosnica je i teksta Pravi kut. Posrijedi je razmatranje ideje oslobođenja jezika od kanona patrijarhalnosti, njegove simbolike i značenja na koja upućuju, oslobođenja od falusoidne sintakse prvih pet stoljeća hrvatske književnosti, usprkos veličanstvenim doajenicama književnoga dvadesetog stoljeća u nas. Uspostava novoga jezika pretpostavka je i nove čistoće, rodno liberaliziranoga morala čije usvajanje predstavlja izazov indoktriniranim generacijama rane punoljetnosti: Usmjeravam čistoću / U namjeri da se lišim barem / Polutke krastavca. Jedno je od češćih obilježja suvremenoga pjesništva u nas, kolikogod pretjerano zvučalo, a osobito u rukopisima koje potpisuju autorice, korištenje drugoga lica jednine glagola kazati uz, de facto, korištenje upravnoga govora (koji, tehnički gledano, to obično nije). Takav primjer, a i on može ukazivati na „poetičko traženje“ u službi postizanja autorsko-stilske autonomije, uočljiv je u uvodnim dvama stihovima prve strofe teksta Drugi prvi dvije tisuće treće, uz dodatak da je, također očekivano, za tu prigodu dijelom korišten kurziv.

Ciklus naslovljen Krastavac počinje tekstom Pupčana vrpca, naznačenim paralelizmom odrastanja, „primarnoga“ te autorskoga (ne nužno tim redoslijedom): Večerom ću nahraniti muhe / I spremiti ostatke za sutra, / Izvaditi klimavi zub koncem / Prije spavanja. Primjećujemo, i u ovom slučaju motivsko-simboličku ulogu odigrava zub kojem, u duhu odrastanja, predstoji vađenje. Opis bolesti u drugoj strofi teksta Prsa dječaka, kao jedne od oduzimateljica nevinosti, s tim da bolešću možemo smatrati i spominjani patrijarhat kao neodstranjeni civilizacijski atavizam, predstavlja, tu dvojbi nemam, jedan od estetskih vrhunaca rukopisa: Svaki su mjesec nanovo / Odgađali dan / Raspoznavanja mliječnih zubi / U krvi na dječjim gaćicama. Na taj se, sadržajno-semantički, ali i estetski progresivno, naslanja tekst Bolest uči hodati. Završni ciklus, za ilustraciju navodim tek primjere iz tekstova Molim nokte da uđu u grad i Sve je potrošivo osim jezika, najbliži je, s obzirom na intenzitet i dosljednost provođenja metafore, recepcijski osobito pozitivno usvojenoj poetici povratka metafori, kako se, za sada uglavnom kolokvijalno, običavamo osvrtati na primarno novija goranovska imena: Krila izlaze iz okomice dana / Kada noć promljacka / Hrskavi manjak svjetla, odnosno Umjesto obroka / Slažem korintske stupove / Od hi-me-na sendviča. Autorsko-uredničko-blurbovski spomen „pripitomljavanja jezika“ osobito opravdanje nalazi u tekstu Primjena. Čitanje prema ironijskom ključu, doduše, može isprovocirati i asocijaciju na opasnost od cenzure ili možda poželjnost estetski uvjetovane autocenzure, s obzirom na bujajući kvantitativni aspekt ovdašnje pjesničke produkcije, vrste cenzure pred izumiranjem: Nužno je uskladiti / Ukošeni trup / S geometrijom ispravnog, / Nekoliko puta obrezati govor.

Hrabro je, odvažno i pohvalno, u tekstu Frizerka, pisanje o tijelu lišeno okolišanja. Ono je utoliko, dopustit ću si tu slobodu, angažirano: danas je, naime, sve što makar i neznatno nagriza moralni okvir djelatnoga kršćanskog fundamentalizma vrijedno kvalificirati kao reakcionarnu gestu: Zujavim alatom / Kojim doma / Kratim sram sa / Zaraslog životinjskog organa, / Ti prekidaš linije ispucanosti / Strancima. Na tom tragu čitati je i tekstove Opomena, Teme su u dlakama i Tjelovježba. Drugi i treći tekst pritom ukazuju na trpljenje kojem su djevojčice/djevojke/žene izložene radi zadovoljavanja konvencionalnoga ideala ljepote, bez koje djevojčica/djevojka/žena, smještena u okoliš tvrdolinijaškoga patrijarhata, „(p)ostaje“ drugotna, izvjesno i s manjim šansama zasnovati obitelj i tako produljiti ne vrstu nego naciju. Neslanu šalu s drugotnošću, da ne ispadne kako pretjerujem, posudio sam od teologa i svećenika Ivice Raguža, čija je u Glasu koncila iznesena teza o drugotnosti žene završila u manje-više svim medijima. Završnica trećega teksta egzaktno potvrđuje iznesene sumnje: Savij jezik / Izravnaj zube / Uvuci / Trbuh trbuh / pazi na taj trbuh / Zavrti bokovima / i daj više budi // žensko. Tek opaska, autoričin jezik možda još jest u fazi pripitomljavanja (rijetko čiji, doduše, nije), no nije skoliozan, nije (za sada) sluga kompromisa i to je ono što ohrabruje barem koliko i naznačeni literarni talent. To mogu, ako hoćete, nazvati talentom za hrabrost. A iz teksta, naposljetku, Pripitomiti jezik, neizravno spomenutu skoliozu, doduše bitno drukčijega značenja, prokleto je jednostavno shvatiti kao rajmštanovski poziv na (budući) otpor: Kralježnica je naglasila / ulijevo. Ideološki bi predznak, dakako, bio jasan i bez navedenoga citata, što je dobro: kvantitativna prednost „desne“ inteligencije može biti (a to pišem privatnom skepticizmu usprkos) isključivo kvalitativnim odgovor „lijeve“. I hrabrošću, da ne zaboravimo! Poziv je potvrđen završnom strofom teksta Svi mamini rođendani kojim je rukopis ujedno zaključen: Stvari u stanu me osuđuju, / Zidovi prisluškuju, / Musava slova gena / Počinju probijati na površinu / I dižu ruke u zrak / Ponavljajući: / Mi / Nismo / Naši / Roditelji.

Tematskoj univerzalnosti usprkos, odvažnost ove mladoautorske zbirke upućuje, možda i više od ostaloga, na deficit odvažnosti društva u kojem egzistiramo (htio sam navesti „kojem pripadamo“, ali nemojmo generalizirati). Na deficit građanske hrabrosti i posljedični prosperitet licemjerja protiv kojega se moja generacija, da ne diram previše u druge, uglavnom nije borila. U početku sam računao kako ću ovaj tekst započeti i završiti definicijama matematičkih pojmova. Time bih, međutim, prikrio oduševljenost ovim neskrivenim literarnim odgovorom na dominantni konzervativni ekstremizam kojem iz dana u dan, posebice u ova nazovi-konspirativna vremena rađanja novoga srednjeg vijeka, bivamo sve izloženiji. Manimo se polusloženice „mladost-ludost“. Mladi su, da se razumijemo, uglavnom kukavice. Ili, još bolje, nezainteresirane kukavice (jer kukavičluk i nezainteresiranost, koliko se god ne činilo takvim, obično idu ruku pod ruku). Pa opet, po pitanju kukavičluka, mojoj generaciji nisu do koljena. Dakako da sam mogao u prvi plan staviti strogu te ideološki dekontaminiranu analizu zbirke i posljedično ukazati na, s obzirom na autoričinu dob (što, ponavljam, nerado spominjem), slabosti poput vidljivih tragova „poetičkoga traženja“ ili, pak, visokoga udjela stvaralački kompromisnoga genitiva u tekstu. Talent je za pisanje neupitan i to je ono što će daljnjim sazrijevanjem, siguran sam, biti popravljeno. Nadam se da cijenu ulaganja u talent za pisanje neće platiti, našalit ću se, talent za hrabrost. Nije da u domaćoj književnosti nemamo hrabrih, no njih je malo, pogotovo u pjesništvu. Lijeva inteligencija tako, primjera radi, često put biva inteligencijom detanta. Skretanja u metaforu katkad doista zadivljuju, ali katkad znače i osobnim komforom uvjetovanu kriptografiju s ciljem „prikrivanja poruke“. Vrijeme u kojem živimo to ne podnosi i zato su civilizacijski porazi koje doživljavamo sve bolniji, čudima analgetika usprkos. Marija stoga zaslužuje pohvale. A ja, ako sam i odustao od matematike, nisam odustao od online enciklopedije Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže koja za hrabrost kaže da je, prema Aristotelu, jedna od vrlina karaktera koje ne mogu biti aktivirane bez razboritosti kao intelektualne vrline. O tom nisam ranije razmišljao, no možda nas upravo deficit razboritosti, na razini kolektiva, čini kukavicama. Neovisno o dobi i neovisno o djelatnosti koju obavljaju, ljudi poput Marije Skočibušić čine hrabre iznimke. Nadam se da ne griješim. Ako već niste, pročitajte Kraćenje razlomaka i svjedočite formalnom početku jednoga izvjesno zanimljivog autorstva.