Ponedjeljak, 22. ožujka 2021., 13:45

Franjo Nagulov: Gastroenterološki esej!

(Bilješke o recepciji recepcije i probavnim smetnjama)

Priča ide ovako. Ostarjeli kritičar u prestižnoj tiskovini objavi kritiku knjige autora/autorice XY. Kritika je negativna. XY „stavlja“ kritiku na svoj Facebook-zid, a prijateljice i prijatelji autora/autorice XY javljaju se komentarima kojima daju do znanja da ostarjeli kritičar naprasno bunca, nema pojma o čemu piše, da je zlonamjeran i da je kao takav i izgradio svoje ime. Legitimno? Zašto ne! Potpisnik ovih redaka nije fasciniran tekstovima ostarjeloga kritičara, a ovaj tekst ne predstavlja pokušaj obrane njegove „raskrinkane zloće“. Jest da je čovjek u visokoj životnoj dobi, no čisto sumnjam da mu kritike kritika predstavljaju problem. Sve i da predstavljaju, koliko god naoko paradoksalno zvučalo, kritičar mora biti spreman trpjeti izloženost kritikama svoga kritičkog rada. Drugačije, iskustvo mi govori, jednostavno ne ide. Ili tako ili pisati panegirike koje će čitateljstvo ocijeniti kritikama. Ili ne pisati. Potonje se čini kao najbezbolnije rješenje, ukoliko želudac diktira (ne)pridržavanje moralnoga integriteta. Potpisnik ovih redaka tako se usputno prisjeća čitave sile uvreda koje je otrpio nakon nekoliko kritičkih i esejističkih tekstova (polupismenih pamfleta, kako je to svojedobno zgodno primijetila gospođa renomirana novinarka), triju prijetnji tužbom (ni manje ni više), degutantnih SMS poruka i još degutantnijih mailova obilježenih spomenom majke, oca, spolovila, Torquemade, Aje Sofije, Davora Ivankovca (koji mi diktira ili kojem diktiram, to još nije raščišćeno), kao i analfabetizma, blata, provincijalnosti, primitivizma, klanova, utjecaja, uhljebništva i čega god. Legitimno? Nisam siguran, ali zašto ne! To što je moja majka štucala u kasnu jesen pandemijske 2020. godine prihvatljiva je cijena poštenoga pristupa književnoj produkciji. Utvaram si da je tako i da tim, barem posve neznatno, doprinosim poštenijoj valorizaciji onoga što nam recentna produkcija nudi. No, nastavimo s pričom!

Među kritičarima je kritike na zidu autora/autorice XY i autor/autorica XY1, silno uznemiren/uznemirena onim što je ostarjeli kritičar napisao o knjizi autora/autorice XY. Piše da je to ispod svake razine, da je posrijedi obično pljuvanje, gaženje, štoviše, da nije problem u ostarjelom kritičaru, već u renomiranoj tiskovini koja te bljuvotine objavljuje. Pritom za svoj neustrašivi pothvat kritiziranja kritike na zidu autora/autorice XY ubire zaslužene lajkove i srca, no na tome se ne zaustavlja. Kada jedna pjesnikinja, za razliku od velike većine društveno-mrežnih gunđala, svoj stav o svemu pretoči u suvisao tekst i objavi ga na jednom internetskom portalu, autor/autorica neviđenom građanskom smjelošću poveznicu na isti „kači“ na svoj zid i tako jasno daje do znanja da s njim/njom nema zajebancije! To što će pristalice ostarjeloga kritičara napasti pjesnikinju koja je tekst objavila, a ne njega/nju koji/koja je poveznicu stavio/stavila na svoj „zid“, posve je irelevantno (nipošto nevažno, već upravo irelevantno!): mora da su hiperlinkovi, a ne sadržaji do kojih se putem istih dolazi, jamac boljega sutra! I mora da „bolje sutra“ znači svijet lišen ostarjelih kritičara koji objavljuju u prestižnim tiskovinama! Lako za pandemiju, ratove, glad, žeđ, manjak sloboda svih „vrsta i žanrova“! Kritika je problem! Pardon, bljuvotina! Naklapanje jednoga starca koji knjige o kojima piše zasigurno nije čitao! Star je, umoran i dekoncentriran, a uz sve to i đubre koje je svoju karijeru izgradilo na pljuvanju neupitnih literarnih veličina. Pitate se tko su literarne veličine? Odgovor je nepodnošljivo jednostavan: svi koji su ikada išta objavili! Legitimno? Nisam siguran, ali zašto ne! To što duše predaka ostarjeloga kritičara, lebdeći nad Stiksom, nikako da prestanu štucati, prihvatljiva je cijena povećanja čitanosti kulturne rubrike renomirane tiskovine do koje mi je stalo, da se razumijemo, kao i do lanjskoga snijega. I u čijoj redakciji, da se razumijemo, stanuje i gospođa renomirana novinarka. Ista ona koja je potpisnika ovih redaka ocijenila jedva pismenim pamfletistom sveudilj raskrinkavajući jednu mizoginu, seksističku i kakvu već ne prirodu. Koju, gle čuda!, kada je ostarjeli kritičar s kojim dijeli „radnu površinu“ svoje egzistencije, nikako da razotkrije! Priča, treba li u to sumnjati, ide dalje!

Ostarjeli kritičar u renomiranoj tiskovini objavi kritiku knjige autora/autorice XX. Kritika je negativna. XX „stavlja“ kritiku na svoj Facebook-zid, a prijateljice i prijatelji autora/autorice XX javljaju se komentarima kojima daju do znanja da ostarjeli kritičar naprasno bunca, nema pojma o čemu piše, da je zlonamjeran i da je kao takav i izgradio svoje ime. Legitimno? Zašto ne! Ostarjeli je kritičar, još dok nije ostario, pažnju uvelike privukao začinjenim osvrtima nad kojima se možebitno i u davna vremena zdvajalo, no posve nečujno, s obzirom da dolazak Marka Zuckerberga na ovaj svijet još nije bio u planu. Među kritičarima je kritike na zidu autora/autorice XX i autor/autorica XY1, silno uznemiren/uznemirena onim što je ostarjeli kritičar napisao o knjizi autora/autorice XX. Piše da je to ispod svake razine, da je posrijedi obično pljuvanje, gaženje, štoviše, da nije problem u ostarjelom kritičaru, već u renomiranoj tiskovini koja te bljuvotine objavljuje. Pritom za svoj neustrašivi pothvat kritiziranja kritike na zidu autora/autorice XX ubire zaslužene lajkove i srca, no na tome se ne zaustavlja! Spominje i tužbu i tako jasno daje do znanja da s njim/njom nema zajebancije! Dakako da pritom, u skladu s mentalitetom čopora, piše o kolektivnoj tužbi. I dakako da pritom ideju kolektivne tužbe ne pomišlja artikulirati suvislim tekstom objavljenim na kakvom internetskom portalu: jer autor/autorica XY1, naučili smo, zadužen/zadužena je za poveznice na javne istupe mlađih i hrabrijih. Što mora da su rijetki, i to posve tiho, naposljetku primijetili – da je pjesnikinja koja potpisuje reakciju mlađa i hrabrija. Za mladost lako, ali što ćemo s hrabrošću? Smijemo li perceptivno gradirati hrabrost drugih, a da se drugi pritom ne uvrijede? Posljednje je pitanje, razumljivo, retoričke prirode. Da skratim priču!

Ostarjeli kritičar u renomiranoj tiskovini objavi kritiku knjige autora/autorice XY1. Kritika je pozitivna. XY1 „stavlja“ kritiku na svoj Facebook-zid, a prijateljice i prijatelji autora/autorice XY1 javljaju se komentarima kojima daju do znanja da ostarjeli kritičar dobro zna o čemu piše i da je kao neupitni znalac izgradio svoje ime. Legitimno? Zašto ne! Ostarjeli je kritičar, još dok nije ostario, pažnju uvelike privukao lucidnim opažanjima nad kojima se i u davna vremena možebitno uzdisalo, no posve nečujno, s obzirom da McLuhanova verzija Isusa Krista još uvijek nije dolazila u obzir (svjetla su pozornice pripala Reaganu i Gorbačovu, dvojici najpoznatijih zapadnih plaćenika osamdesetih). XY1 prijateljicama i prijateljima zahvaljuje na čestitkama i najavljuje da će nazdraviti uz malo bolje vino te tako daje do znanja da s njim/njom nema zajebancije! Sukladno mentalitetu čopora, začuje se kuckanje dvodimenzionalnih pikseliziranih čaša! Ostarjeli je kritičar najednom postao neupitni autoritet, a njegov sud o knjizi sud kojem nipošto ne bi trebalo suditi! Jer knjiga je autora/autorice XY1 u očima ostarjeloga kritičara koji piše za renomiranu tiskovinu dobra. Svatko tko samo pomisli drugačije mora da je lud! Mora da je analfabet! Mora da je šovinist i da uživa kada mu roditelji štucaju zbog naručenih kulturocidnih tekstova za koje je plaćen suhim zlatom!

Priča ide ovako. Recepcija recepcije književnoga djela u nas uvjetovana je, kao u rijetko kojoj ljudskoj djelatnosti, frapantnim egotripom. Istim onim egotripom zbog kojega sam, o čemu sam nešto ranije arogantno pisao u trećem licu, naveo ponešto primjera koje sam iskusio na vlastitoj koži. Netko mi je nedavno šapnuo kako ne može vjerovati koliko daleko patološke reakcije idu na književnoj sceni, a za razliku od njih u kazalištu koji se s negativnim osvrtima kudikamo podnošljivije nose. Slabo sam upućen u kazališni život, ali sklon sam povjerovati onome što mi je moj Netko šapnuo. Promocija/samopromocija literarnoga rada (kao i brojnih paraliterarnih činjenica podvedenih pod kategoriju „literarno“) ne trpi kritiku „bez uvijanja“ koju istovremeno toliki zazivaju (s figom u džepu, očito). U lanjskoj sam prosinačkoj Temi o tome ponešto i pisao (poveznica vodi na drugu podstranicu ovoga pseudoportala, uz napomenu gdje je tekst prvotno objavljen) dotičući se „slučaja“ book-influencerice koja knjige promovira na bolno infantilan, iritantno površan, no marketinški očito učinkovit način. Što mnogima, a tu uključujem i pojedine autorice/autore, nije smetalo sve dok mediji nisu dotičnu prokazali zbog antimaskerskih i inih konspirativnih stavova obilježenih i jednim nadasve nečovječnim postupanjem prema vozaču taksija (više u navedenom tekstu). Tendencija je, o čemu također imam određena saznanja, uzimanja u obzir autorske samopromotivne aktivnosti kao nužne pri budućim razmatranjima pojedinih renomiranijih kuća. Navedeno utoliko ne trpi kritiku koja to jest. Kritiku koja će za lošu knjigu podvući da je loša knjiga, koja god da ju je kuća objavila, koji god je autor/autorica napisao/napisala. Tendencija je to o kojoj se dakle uglavnom šapuće, uz uvjet maksimalne diskrecije, premda je i bez šaputanja posve jasno koliko je samopromotivna aktivnost autorica i autora u nas, kada su društvene mreže posrijedi, otišla daleko. Uz manje-više često zabilježeno gnušanje prema svakoj recepcijskoj bilješci koja pritom nije superlativ.

Tome valja dodati, a što sam na više mjesta uočio, i tezu o naručenim negativnim kritikama kao jednoj vrsti hladnoga rata izdavačkih kuća pri čemu su, eto, književni kritičari plaćene ubojice recepcije dobroga ukusa. Navedenu tezu kategorički ne odbacujem. Štoviše, takva se ideja u kontekstu tržišnoga rata (hladnoga ili podgrijanoga) uopće ne čini iracionalnom. No ono što iritira jest izostanak teze suprotnoga predznaka: baš nikada nisam nabasao na tvrdnju da je netko i negdje, makar samo jednom, naručio pozitivnu kritiku. Što opet vodi do pitanja egotripa i potpune obamrlosti mehanizma samokritike autorica/autora sklonih u baš svakoj superlativa lišenoj opasci uočiti pomno planiranu zavjeru. Katkad toliko radikalnu da se ne odnosi tek na „konkurentsku“ izdavačku kuću, čak i na „konkurentsko“ strukovno udruženje, već na strukovno udruženje čijim je „oštećenik/oštećenica“ članicom/članom. Tako se na meti zavjere nedavno našla i književna kritičarka Tea Sesar zbog teksta objavljenoga na portalu Kritika HDP kojim je, eto, dala naslutiti osobnu neoduševljenost pročitanim. Daleko od onoga kako piše ostarjeli kritičar u prestižnoj tiskovini. A opet, i više nego dovoljno da joj jedan uvrijeđeni ego pripiše „naručeno autorstvo“. Treba li uopće napominjati da su pritom posrijedi vrlo ozbiljne, teške, pa i utužive optužbe? Dakako, prijetiti sudskim tužbama kritičarima ne dolikuje: oni su ti koje treba tužiti! Svaki put kada to primijeti autor/autorica klase XY1. Svaki put osim onda kada je predmetom kritike djelo autora/autorice klase XY1 i kada je ono, razumljivo, ocijenjeno visokom ocjenom. Jer tada je pravi čas za kuckati virtualnim čašama, nipošto za nipodištavanja kritičara/kritičarke, njegovih/njezinih godina i mjesta prebivališta. Sve i ako je autor/autorica klase XY1 prethodno opetovano komentirao kritičara/kritičarku u najnegativnijem mogućem svjetlu. I sve ako je sugerirao potrebu za tužbom.

Kolektivnom, nego kako! Čopor-tužbom pred kojom objekt iste nema druge nego ustuknuti, sve uz pokajničko priznavanje pogreške i odavanje priznanja baš svemu što nam recentna domaća proizvodnja nudi. Nije zgorega ponoviti: recepcijska relativizacija kojoj pritom svjedočimo (na stranu odnos ukusa i individualizma) zamagljuje pogled na ono što je doista izvrsno. Posljednjih sedam godina (otkad kritiku pišem intenzivnije) svjedočio sam sjajnim pronalascima o kojima, često put u korist slavljenoga prosjeka, nije pisano. Bilo da su autorice/autori introverti kojima je samopromotivna aktivnost nezamisliva, bilo da su posrijedi izdanja izdavačkih kuća nezainteresiranih boriti se za snažniju vidljivost proizvoda plasiranih na tržište, da djela ostaju mahom nezamijećena, usprkos entuzijastičnim naporima pojedinaca sklonih pisanju jedva pismenih pamfleta ukazati širim čitateljskim krugovima na njihov primarno izniman estetski doseg. Nedavno sam na tom tragu iznova spominjao lanjsku zbirku Borisa Vrge naslovljenu Životinjski vrt. Sada, vodeći se onim što mi prvo padne na um, spominjem i na toliko mnogo razina domišljatu pjesmaricu Stanislava Habjana Košulja na cvjetove i pjesme na struju o kojoj sam posve nedavno napisao tekst koji tek treba biti objavljen. Posrijedi je zbirka objavljena prošle godine o kojoj, koliko mi je poznato, do sada nije pisano. Zbirka čije tekstove teško da je tko izdvajao i njima putem „zida“ častio svoje prijateljice i prijatelje primjerima iznimnoga estetskog senzibiliteta. Zbirka kojoj sam posvetio noćna čitanja, baš ona koja najviše volim, a koja sam, ne jednom, upropastio nekim skandalozno lošim naslovima o kojima je, ne jednom, pisano skandalozno dobro. Zbog čega su, u očima „prozvanih“, moji komentari viđeni skandaloznima. Dovoljno da me se ocijeni kao nebitnu provincijsku jedinku koja nema pojma, jadna je, jalna i frustrirana. Svakako nedovoljno da bi se probuđeni autorski mehanizam samokritike otrgnuo zapravo krajnje malignoj, barem po estetiku, prirodi društvenih mreža.

U konačnici, priča ide ovako. Kada je XY1 stao/stala nazdravljati zbog pozitivne kritike ostarjeloga kritičara u renomiranoj tiskovini na račun njegova/njezina djela i kada su se prijatelji i prijateljice, toliko X-ova i Y-ona inače rezolutnih u osudi onoga što ostarjeli kritičar piše za renomiranu tiskovinu, odlučili bespogovorno pridružiti zdravici J´Accuse! zamijenivši s Čestitam!, odnosno 😡 s 😀, dopustio sam si nedopustivo: osjetiti (ne prvi put) napetost u želucu uvjetovanu, po mom skromnom sudu, ne samo licemjernom, već i djetinjastom recepcijom recepcije. Kao da je u času zaboravljeno sve što je, s obzirom na ostarjeloga kritičara i renomiranu tiskovinu, prethodno napisano. I kao da je sva prethodna empatija (a ja je zasigurno, pobogu, nisam zazivao) neka vrsta „preventivnoga djelovanja“. Naime, valja se unaprijed osigurati: dirne li ostarjeli kritičar u raskoš moga literarnog talenta, do tada valja cijenjenom Facebook-čitateljstvu dati do znanja da njega, ostarjeloga kritičara dakle, ne treba shvaćati ozbiljno. Kao ni mladu kritičarku koja, eto, jamačno piše po narudžbi. Jer je jednom strukovnom udruženju, iz tko zna kojih razloga, stalo do difamacije rada svoje članice ili svojega člana. Jer su svi, ali baš svi koji su ikada išta objavili, zavrijedili u najmanju ruku antologijski status i neupitno divljenje sve rjeđih iskrenih interesanata za književnost (manimo se često u zadnje vrijeme spominjanih floskula poput „nove popularnosti poezije“, dominatna međusobna autorska čitanja uvjetovana društveno-mrežnom interakcijom ne znači da je poezija u nas doista popularna, a sama je potreba da se poeziju učini popularnom osobito teško razumljiva). Jer književna kritika, da bi bila spomena vrijedna, ne smije biti književna kritika već panegirik. Pogovorni ili blurbovski tekst tek formom i s obzirom na medij u kojem je objavljen nalik kritici. Tekst koji će, takoreći bez iznimke, zaobići slabost predmeta analize koncentrirajući se isključivo na ono što vrijedi, bez obzira na omjer vrlina i mana koje promatrani predmet sadrži. I bez obzira što ćemo, takvom pristupu zahvaljujući, često put biti uskraćeni za uputnice na sjajna, ali izvjesno nezamijećena djela kojih, što sam ukratko potkrijepio dvama primjerima, itekako ima. U korist razvikanih naslova koji doista jesu odlični, ali i onih koji, a vi razmišljajte tko me za ovo platio, ni prema najbenignijim kriterijima estetskoga vrednovanja ne zaslužuju prolaznu ocjenu.