Ponedjeljak, 25. siječnja 2021.

Franjo Nagulov: Ponešto o svemu (Biserka Goleš Glasnović, Lusteri i knjige (osvjetljenja i osvrti), Sisak, Matica hrvatska, 2017., 246. Str.)

Struktura knjige, o kojoj god vrsti ili žanru govorili, morala bi počivati na organizacijskoj strategiji koja, doduše, može odudarati od kakve konvencionalne tematsko-motivske, idejne te sadržajno-semantičke klasifikacije, ali koju pažljiviji čitatelj mora biti kadrim uočiti. Tako da, po svršetku čitateljskoga čina, ne prevlada dojam puke nabacanosti tekstova u jedno ukoričenje kojemu je zatim, bez ikakve logike, dodijeljen zajednički naslov. Pažljiv će čitatelj, čak i ukoliko nije (kao što nije bio potpisnik ovih redaka) polazišno intrizično motiviran, prividni strategijski izostanak prepoznati upravo takvim, kao privid iza kojega se krije šifrirana logika, teško odgonetivi, ali itekako postojani prosede kojim je podvučena autorska specifičnost vrijedna osvrtne povratne informacije. Čak i ukoliko je povratna informacija reakcijom na pisanje o pisanju, kako je i pogovorno pripomenuto, s obzirom da je u naslovno naznačenom slučaju riječ o rukopisu osvrta, kritika te rubnih eseja s mjestimičnim kratkopričaškim elementima. Nisam siguran jesam li idealnim odabirom za pisati osvrt na zbirku osvrta, no nakon višestrukoga čitanja naslovno naznačenoga rukopisa, usudim se reći, strategija se ispostavila prepoznatom te utoliko možemo govoriti o usustavljenom odabiru primarno književno-kritičkih osvrta, a uz ponešto također dojmljive rubne esejistike gdjegdje i recepcijski izvanrednih trenutaka.

Biografija, prije svega, potvrđuje stvaralačku širinu Biserke Goleš Glasnović (Novo Mesto, 1958.): četiri zbirke pjesama, knjiga putopisa, slikovnica te urednički projekti potvrđuju autoričinu sadržajno višeslojnu znatiželju koja se ilustrativno manifestira i kroz ovdje razmatrano ukoričenje. Govorimo svakako o odmaku od rubne književnoteorijske specijaliziranosti za uža područja književnoga stvaralaštva u kontekstu postmodernističke teorijske misli – o, dakle, makar djelomičnoj manifestaciji renesansne znatiželje potkrijepljenoj pristojnom erudicijom koju bismo kod dijela suvremenih književnih analitičara bez daljnjega mogli preispitati, poglavito u kontekstu poplave medijskih kanala kojima na uvid čitateljstvu bivaju dani nerijetko posve klišejizirani, površni pa i mediokritetski polupismeni osvrtni sadržaji koji, pak, itekako utječu na recepcijsko usvajanje razmatranih književnih djela. Ukoričenje Goleš Glasnović, srećom, odudara od mediokritetske prakse te otvara uvid u pojedina (ne samo) književno-poetička polja dominantno visoko modernističkih ili postmodernističkih činjenica.

Knjiga je podijeljena u tri tematsko-motivska bloka naslovljena Fergismajniht: mnemozina i njezine kćeri, Svjetlucavi dokazi postojanja te Ustrajati u nemogućoj nadi. Prvi blok broji ukupno devet radova među kojima svakako vrijedi izdvojiti radove Emanacija prošlog stvarnog: magija ili umjetnost, Književnik za djecu i dječak književnik te zaključni tekst prve cjeline U potrazi za istinskim postojanjem. Prvi u nizu navedenih naslova osvrtno obrađuje Barthesovu Svijetlu komoru otvarajući koridor promišljanju nadasve intermedijalne osjetljivosti. Posrijedi je esejistički predznakovljeno štivo guste, ali opet ne informacijski suviše opterećujuće deskripcije podvučeno nizom analiziranih fotografskih predložaka iz Barthesova djela, a uz katkad možda i suviše naglašeni impresionistički komentar matoševske provenijencije, primjerice: Međutim kada kaže da nije pronašao umjetnikov stil, pa čak ni kod Mapplethorpea komu se divi – a da mu se kod cijelog Stieglitza sviđa samo, u knjizi reproducirana, njegova najpoznatija fotografija Zadnja stanica konjskog tramvaja, New York, 1893., nismo posve sigurni tražimo li Istinu ili poput labirintičnog čovjeka samo svoju Arijadnu. Usprkos, međutim, mjestimičnim impresionističko-osvrtnim eskapadama, logika čvrstoga argumenta te poštivanja konstatacije provodnih motiva razmatranoga teksta u konačnici prevladava te zaokružuje osvrt kao suvisao komentar temeljen na progresivnoj analitičnosti sukladnoj težnji objektivnom vrednovanju (težnji, naime, jer ono što nije egzaktnim, a književni tekst vrijednosno nije egzaktan, nije mogućim vrednovati posve objektivno čime, dakako, ne otkrivam toplu vodu).

Drugonavedeni primjer dotiče se velikoga, no danas recepcijski nedostatno usvajanoga pjesnika Bore Pavlovića, jednoga od pionira pjesničko-postmodernističkih stremljenja u hrvatskoj književnosti ovdje, međutim, s naglaskom na poeziju za djecu, onim dijelom pjesnikova opusa koji niti na studijima književnosti nije dostatno isticanim (o lektirskoj nepotvrđenosti da i ne govorim), ali uz komentar njegove stvaralačke širine koji je rezultirao i korespondencijom s drugim medijima (s obzirom na intermedijalnu osjetljivost poznatijega dijela njegova pjesničkog opusa to nipošto ne treba čuditi, dapače!); autorica tako spominje, primjerice, Pavlovićevu suradnju s redateljima Šimom Šimatovićem i Brankom M. Marjanovićem odnosno Zagreb filmom, ali i njegov teorijsko-esejistički rad na temu čuvene postavangardne Zagrebačke škole crtanoga filma (uz opasku, vrlo zanimljivu, kako je prvim hrvatskim animatorom Pavlović smatrao ni manje ni više no Julija Klovića).

Tekst U potrazi za istinskim postojanjem obrađuje prozne zapise znanstvenika Joška Sindika (preminuloga u godini kada je knjiga i objavljenom), onaj, dakle, segment njegova intelektualnoga djelovanja koji je, kao i u prethodnom slučaju, širim čitateljskim krugovima manje poznatim. To potvrđuje nužnost prethodnih istraživačkih napora Goleš Glasnović bez kojih ogled, čak i ukoliko je naglašenije impresionističke prirode, ne bi bio moguć. Spomenutim zapisima autorica prilazi Sindikove prozne zapise atribuirajući realnim idealizmom (ili, napominje, težnjom za idealnom stvarnošću) stavljajući, uz ostalo, naglasak na zapis naslovljen Robovi slobode te konstatiravši prirodu oksimoronične sintagme kao činjenice kojom je označeno treće (pritom se reminiscentno pozivajući na Crno sunce psihoanalitičarke, filozofkinje i feministkinje Julije Kristeve). Iz danoga teksta razvidna je autoričina snažna svijest o transponirajućoj prirodi jezika pa tako, uz ostalo, ističe: Navedeni realistični idealizam kao obilježje Sindikova pisanja pojavljuje se i u jednom od zapisa u naslovu Postoji posve realističan idealizam u kojem se autor poigrava s pretvorbom proze u poeziju – semantički proziran prikaz teme prati jezična razina u kojoj ista misao može biti oblikovana kao rečenica i redak u pjesmi.

Iz druge cjeline svakako valja izdvojiti tekstove naslovljene Poetika apstrakcije i rezignacije, Pravo na antilogiku te Pjesnikinja mnogostrukih lica. Prvi naslov (što je i podnaslovno podvučeno) dotiče se pjesničkih i proznih zapisa poljske pjesnikinje i filozofkinje židovskoga podrijetla Debore Vogel (1902. – 1942.) ubijene u getu u Lavovu zajedno sa suprugom i sinom, autorice koja je pisala na jidišu (iako u svakodnevnoj komunikaciji jidiš nije koristila), a čiji književni rad krasi onodobni minimalistički radikalizam, sklonost jezičnom eksperimentu te poetici konstruktivizma i montaže. O konstruktivističkoj poeziji Vogelove Goleš Glasnović, uz ostalo, piše: Njezina je poezija apstraktna, bez realističnih ljudskih obrisa (izuzev gotovo dokumentarističkih zapisa mjestopisa i natpisa trgovina), a pjesničke figure geometrijska tijela: valjci, kugle, elipse, kvadrati i pravokutnici. No, njezin likovni pjesnički nadrealizam nije bezbojan, naprotiv vrlo je žarkih boja, često u komplementarnim odnosima. Čistoću, strogost i eleganciju, pa i svakodnevnost geometrijskih tijela, postavlja u fantastične, često i groteskne odnose. Spomenutim radom slabijim je poznavateljima kasne avangarde pružen uvid u ona stremljenja čijim usvajanjem današnje intermedijalne ostvaraje (koji nisu zastupljenima kao, primjerice, osamdesetih godina minuloga stoljeća) ne razmatramo aktualizacijom već reaktualizacijom medijski granične umjetničke forme.

U tekstu Pravo na antilogiku Goleš Glasnović daje komentar na zbirku Čitač papilarnih linija kultne poljske novovalne pjesnikinje Ewe Lipske ukazujući, prije svega, na nedostatnu prevoditeljsku praksu u kontekstu pjesnikinjina opusa (uostalom, Goleš Glasnović komentira izdanje beogradskoga Trećega trga iz 2016. g.). Dominantno impresionistički pristup kritičkom promišljanju pjesničkoga teksta u navedenom slučaju ne predstavlja maskiranje teorijskih praznina te posljedične nedostatne čitateljske spremnosti usvajanja postmodernističke materije gustih metaforičkih slojeva. Goleš Glasnović izvrsno primjećuje: No, pročitavši tridesetak pjesama ove vizualno tanke, a poezijom guste zbirke pjesama u prijevodu Biserke Rajčić, vrlo plodne prevoditeljice s poljskoga jezika i Lipskoj vjerne autorice – ponovno smo zatečeni jedinstvenim pjesničkim postupkom – utemeljenom na paradoksu! U završnoj pjesmi Svet pjesnikinja kaže: Laž je ponekad u pravu, a svijet je samo kozmička krpica bez bliske rodbine kojom se bave eruditi, istraživači stihija i povjesničari. Impresionistički pristup, srećom, autoricu ne priječi konzumirati mjestimičnu citatnu praksu te je, usprkos izvedbenoj strategiji temeljenoj na jakom emocionalnom planu, tekst razvidne jasnoće i posljedično, dakako, recepcijske usvojivosti.

Autoričino zanimanje za jake ženske glasove poljskoga pjesništva potvrđeno je i tekstom Pjesnikinja mnogostrukih lica, ogledom na temu zbirke Neuračunljivi autorice Ewe Sonnenberg (r. 1967.), predstavnice srednje generacije suvremenoga poljskog pjesništva poznate i po tome što svoje pjesme ne objavljuje kronološki već tematski, a što sjajno primjećuje i Goleš Glasnović, uz ostalo, zapisavši: Pjesnički iskaz Ewe Sonnenberg nema roda, ni vremena, ni prostora iz kojega nam se obraća. Sonnerberg je slavu stekla ne samo zbog izvrsnosti napisanoga već i zbog osebujne interpretacije napominjući kako je pisanje izraz slobode (na tragu onoga što je svojevremeno izjavio Marko Pogačar: Poezija je kondenzirana sloboda!); to ne čudi stoga što je širina njezine znatiželje (posljedično i djelovanja) umnogome premašila okvire konvencionalnoga poimanja jezičnosti. Sonnenberg je i esejistica, filozofkinja te pijanistkinja koja njeguje čitanje kao aktivni sustvaralački čin. Goleš Glasnović podcrtava: Njezina je poezija putovanje, promjena, kontemplativna akcija, učenje, mijenjanje uloga, svojevrsno performiranje. I ovdje, valja napomenuti, diskretno je sugeriran problem, po autorici, nedostatno progresivne prevoditeljske prakse.

Treći blok radova broji najviše ogleda, njih devetnaest, pri čemu valja osobito izdvojiti dva rada naslovljena Kritička točka Zvonimira Mrkonjića te (S)mog stajališta: bez metafore. Prvi rad ogled je na zbirku osvrta na pjesničke zbirke suvremenih hrvatskih pjesnika, antologije i jednu pantologiju, kao i esej o Ujeviću čiji je naslov Kritička točka. Zbirku potpisuje veliki suvremeni hrvatski kritičar, teatrolog, pjesnik, prevoditelj i urednik Zvonimir Mrkonjić, a objavljena je u izdanju nakladničke kuće V.B.Z. 2011. godine. Iz danoga je osvrta, uzmemo li u obzir prethodno navedeno, jasnim kako je jednom od dodirnih interesnih točaka Goleš Glasnović i Mrkonjića Barthesovo pismo – ono, naime, koje je uvelike utjecalo na formiranje postmodernističke književnoteorijske misli u nas, ali i drugdje (rekao bih u svim književnim krugovima, kako bi dometnuo Cvjetko Milanja, zapadne provenijencije). Goleš Glasnović k tomu ističe Mrkonjićevu uvodnu opasku kako je motiv za bavljenje književnom kritikom u njegovu slučaju bio razlaz s dijelom razlogovske kritike koja je, piše dalje, preferirala filozofsko pjesništvo u korist vlastite verzije strukturalizma. Mrkonjić, uz spomenutoga Milanju, utoliko i ulazi u krug anticipatora strategije poststrukturalizma te kritičke dekonstrukcije (čemu možemo dopisati Milanjinu šaljivu dosjetku uz esejistički ogled na temu Malešova pjesništva da je sve to poluprecizno i da se sve to može reći i drugačije). Goleš Glasnović pritom lucidno konstatira: Gotovo u svim osvrtima Kritičke točke prepoznajemo kritički iskaz koji dosljedno zastupa stav da poezija nije rezervat lijepih slika i osjećaja, niti je izraz nekog duševnog ili intelektualnog idealiteta. Pisac je samo anonimni posrednik koji omogućuje da se tekst ispisuje u dodiru i međudjelovanju sa svim napisanim tekstovima. Slobodan sam zaključiti kako je spomenuti ogled možda i ponajboljim trenutkom ukoričenja u kojemu je jedan od naglasaka i na Mrkonjićevu zazoru od korištenja sintagme pjesnički subjekt zbog, kako stoji, nerazjašnjenosti toga pojma u nas. Tomu ću dopisati osobni sud – hrabro je kritički pisati o Mrkonjićevoj kritici, poglavito onoj koja se odnosi na pjesničko stvaralaštvo.

I (S)mog stajališta: bez metafore prikaz je Mrkonjićeva djela, ovaj put zbirke izabranih pjesama naslovljene Medij mlijeko (izbor načinio Sanjin Sorel) objavljene u izdanju nakladničke kuće MeandarMedia 2014. godine, a koja potvrđuje kako Mrkonjić, eksperimentalnom radikalizmu usprkos, ne napušta književnu tradiciju već ju redefinira dijalogizirajući s njom strategijski heterogeno: bilo intertekstualno, metatekstualno ili, primjerice, intermedijalno. Goleš Glasnović ukazuje na istovremeni intelektualizam te zafrkantsku notu Mrkonjićeve zavodljive poetike, ali i na stalnost potrebe za izričajno novim, makar je, u konačnici, pronađeno novo starije od staroga, ističem: Sedamdesetih kada su razlozi avangardnih dosjetki iscrpljeni, neočekivano prihvaća vezani stih i formu soneta pa zatim čineći novi odmak početkom osamdesetih prošlog stoljeća, prihvaća se konkretnoga i konceptualnoga pjesništva.

Naposljetku, uz već navedene uvodne opaske, stava sam kako se Goleš Glasnović kritički ponajbolje snalazi pišući o poeziji te su utoliko ovdje navedeni primjeri dominantno vezani uz autoričino zanimanje za pjesničko stvaralaštvo. Biografski potvrđeno, Goleš Glasnović i sama je kontaminirana pjesničkom praksom (kontaminaciju nipošto ne treba shvatiti pejorativno), a za što ima, osvrti dokazuju, iznimnu teorijsku podlogu te gusto čitateljsko iskustvo na što pogovorno ukazuje i Hrvoje Čulić istaknuvši autoričinu osebujnu poetiku te istančanu kultiviranost te pozivajući na čitanje ovoga izvrsnoga, premda povremeno naglašenije impresionističkoga esejističko-kritičkoga rukopisa, u rječitoj tišini. Čemu se i potpisnik ovih redaka sa zadovoljstvom pridružuje.