Ann-Helén Laestadius: Krađa

Utorak, 21. 11. 2023., 17:12

Franjo Nagulov: Nástegallino uho (Ann-Helén Laestadius, Krađa, Zagreb, Oceanmore, 2023., 377 str.)

Roman „Krađa“ spisateljice i novinarke Ann-Helén Laestadius (1971.) izvorno je objavljen početkom 2021. u Švedskoj postavši bestseler. Početkom je ove godine Laestadius objavila roman „Kazna“, drugi iz najavljene trilogije, a roman se u kratko vrijeme našao na nacionalnim ljestvicama najčitanijih naslova. Autorica, podrijetlom iz etničkih manjina Saami i Tornedali, zaokupljena je identitetskim temama koje uključuju i egzistencijalne probleme autohtonih naroda. Knjiga o kojoj je riječ, prema najavi Netflixa, tokom 2024. dobit će filmsku adaptaciju, što također može poslužiti kao pozivnica čitaocima. A kada već spominjemo film, ne mogu se ne prisjetiti uratka Amande Kernell „Krv Saamija“ iz 2016. „Coming-of-age“ faza, asimilacija i suočavanje s rasistički motiviranim podsmijehom većine, dodirne su točke ovih dvaju po svemu impresivnih ostvarenja, uz napomenu da rasizam zabilježen u knjizi sadržava elemente fizičkog nasilja nad sobovima, životinjama bez čijih je stada samska opstojnost na sjeveru Skandinavije nezamisliva.

Roman je podijeljen u tri dijela koji pokrivaju vremenske isječke triju godina: 2008., 2018. i 2019., a započinje susretom tada malene Samkinje Else s Robertom Isakssonom koji ubija njenu sobicu Nástegallu čiji će odsječeni komadić uha ona zatim čuvati. Strah uslovljen Isakssonovom neverbalnom prijetnjom spriječit će djevojčicu da posvjedoči o kome je riječ. Susret s inspektorom Martinom Henrikssonom i pripadnicima švedske policije bit će tek jedan od mnogih koji slijede. Otimačina i brutalna ubojstva sobova postaju sve češća, a njihove stalne prijave, kojih će u desetak godina biti preko stotinu, uzaludne. Policija će se svaki put pravdati nedostatkom ljudskih resursa, prioritetima i klasificiranjem počinjenih zlodjela kao krađe, ne kao ubojstva životinja motiviranih mržnjom prema domicilnom stanovništvu. Kada se ostaci sobova prethodno donesenih u policijsku postaju kao dokazni materijal ponovno pojave u šumi, postaje jasno da institucionalna participacija u rasno motiviranom divljaštvu nadilazi poslovičnu nezainteresiranost za prijavljene slučajeve. Djevojčica Elsa, u drugom i trećem dijelu odrasla osoba, preuzima inicijativu i pritom se suočava s brojnim, obično anonimnim prijetnjama te uvredama. Pokazat će se da u rasno motiviranoj mržnji Isaksson nije usamljen: mnogo je onih, uključujući pojedine radnike u seoskoj školi, koji optužuju Saame da upravo oni ubijaju sobove ne bi li od države iskamčili odštetu. Dakako, nazivaju ih Laponci, što je pejorativan, rasno motiviran i nažalost u mnogim jezicima usvojen naziv za Saame. Za usporedbu, slično je s Inuitima koje diljem svijeta, obično bez trunke svijesti o rasističkoj konotaciji, nazivaju Eskimima. O tome smo ponešto mogli doznati i iz ovdje predstavljene Lindqvistove knjige „Istrijebiti svu gamad“ u nas objavljene 2022., a izvorno 1992.

Ono što možda nije inicijalno zamišljeno kao objekt recepcijskog prioriteta pitanje je položaja žene u patrijarhalnom društvu autohtonog, tradiciji vjernog naroda. Jedan od razloga zašto je Elsa praktički zatomila svijest o počiniocu gnjusnog ubojstva njene sobice, pored straha za sebe i porodicu, set je vrijednosti zajednice kojoj pripada, a prema kojem ženski glas, pogotovo kada je o sobovima riječ, nije ravnopravno uvažavan. Naime, biti goničem robova, poglavito u svijesti starijih Saama, primarno je muška odgovornost i privilegija. Njena borba za sobove, osim što je samim tim borba za opstojnost naroda čijom je pripadnicom, tako postaje i gesta emancipacije koja sugerira postepene promjene. Ne čudi što u romanu jake likove čine žene. Pored Else, to je buduća advokatkinja Minna, majka Marika, sestrična Hanna, Anna-Stina, čak i švedska novinarka Lovisa Wikberg ili svećenica Carin Gustavsson. Wikberg je tako, premda zadužena za praćenje kulturnih sadržaja, spomenute slučajeve prva učinila medijski vidljivima. Carin Gustavsson, odvažna u interpretiranju kršćanske dogme, odigrala je jednokratnu, ali važnu ulogu u Elsinom formiranju ličnosti. Njima nasuprot stoje muškarci koji su zli (Robert Isaksson, Petri Stålnake), emocionalno nestabilni (Elsin ujak Lasse ili brat Mattias) ili inertni (inspektor Henriksson). Naravno da, sukladno uvjerljivoj mimetičnosti romana, valja računati na manja odstupanja od spomenute klasifikacije (školska kuharica Astrid Johansson, mladi policajac Ljungblad).

Važan je aspekt romana i moguća transpozicija žrtve zločina u mogućeg zločinca, ovdje  prikazana kao rezultat dvostrukog nečinjenja: onog institucionalnog, i onog žrtve u poziciji da spasi zlostavljača. Mattias, Elsin stariji brat čija labilnost podsjeća na ujaka Lassea čija će sudbina u velikoj mjeri odrediti njihov daljnji život, pritom nije kadar suočiti se s reakcionarnim posljedicama savjesti. Elsa, jaki i središnji ženski lik, za takav iskorak naposljetku pronalazi snagu, što u konačnici rezultira prividom normalizacije odnosa kako unutar samske zajednice, tako i u njihovoj interakciji (u nas nesretno zvanoj suživotom) s većinskim stanovništvom. Sposobnost za dugotrajnu i ustrajnu borbu Elsa dijelom duguje Áhkku, kako već svoju baku naziva čitavo vrijeme. Posrijedi je sjevernosamska riječ za baku i nju, kao i npr. riječ áddjá (djed), prevoditeljica Željka Černok s razlogom zadržava u izvornom obliku, tako poštujući leksički inventar sjevernosamskog jezika kao stileme koji utječu i na estetsku vrijednost djela, ali i na značenjski okvir. Primjera radi, svako je poglavlje nazvano sjevernosamskom riječju koja označava njegov broj (okta, guokte, golbma, njeallje itd.). Značenjski okvir mogli bismo interpretirati idejom brojanja na jeziku naroda koji polako nestaje sa svojom tradicijom. Brojanje sugerira kretanje, a ono je narodu Saami ograničeno zakonskim rješenjima koja su plod ignoriranja i nerazumijevanja većine prema manjini. Áhkku se tako sjeća vremena kada je pohađala tzv. nomadsku školu, što je Elsinoj generaciji nezamislivo.

Naposljetku, važno je upozoriti na sijaset potresnih opisa u kojima Laestadius briljira. Jedan se odnosi na scenu u kojoj se Robert i Petri sadistički iživljavaju nad nesretnom životinjom i tako, pored materijalne koristi (trgovina mesom), projiciraju nepatvorenu mržnju prema, kako je švedski dječak u školi rekao, Laponcima koji uvijek počinju i redom su svinje. Drugi se odnosi na ponašanje Áhkku koja će oboljeti od demencije. Siguran sam, međutim, da osvrt na Krađu valja zaključiti spomenutom dječakovom reprodukcijom šovinizma svojih predaka, a zatim se osvrnuti na diskurs domaće mladosti i pitati se – jesmo li išta drukčiji? Među protagonistima ovdašnjih forumskih ratova, naime, glavnu riječ obično vode djeca kojoj smo u naslijeđe ostavili doživotno poraće. Sva sreća pa se preostali Srbi u Hrvatskoj, koliko znam, ne bave uzgojem sobova.